Benston: ‘Space Disco Blues Cowboy’ je najbolji opis albuma

Kad završiš snimanje albuma, može ti postati dosadno čekajući da on izađe. To se dogodilo Šilji iz Gatuza prilikom snimanja posljednjeg albuma “Van kontrole”, pa se zabio u svoj studio negdje među garažama na Trešnjevci u Zagrebu. Tad je došla i korona, pa se zatvorio još dublje u studio, pozvao prijatelje i eto rezultata konačno na vidjelu.

Izvorno ime samostalnog Šiljinog projekta je bilo John Benston and Jungle Disco Gang uz moto ‘Space Disco Cowboy’ i tu je Šiljo htio pokazati drugačijeg sebe, lišenog rock formi, mnogo eksperimentalnijeg, progresivnijeg, jednostavno nešto potpuno novo što mu se do tad vrzmalo po glavi. U to vrijeme sam i svratio do njegovog studija i činilo mi se vrlo zanimljivo i intrigantno, a nisam mogao ni zamisliti da će finalni produkt u vidu albuma biti toliko zabavan i raznolik.

Ono što se nekad snimalo u raznim glazbenim programima, u međuvremenu je dobilo i pravu bendovsku podršku jer je Šiljo pozvao mnoge prijatelje da mu pomognu ostvariti ideju ‘svemirskog jungle disca’. Tu su Jim July (Garage In July), Zoran Čalić (ex-Majke), Mate Palestrina Mazić (Big Strip Gorila), Jakov Kolega (Gatuzo), Marin Živković (Porto Morto/Mary May), Martin Mandić (BrudBBB)… I tako smo dobili jednostavnije ime Benston.

Upravo o tome govori uvodna pjesma (gle zanimljivog naziva) “B.E.N.S.T.O.N.”, o stvaranju benda kroz neki svemirski blues s razbacanim stihovima i još kaotičnijom zvukovnom kulisom. To djeluje kao da je svatko od njih dobio zadatak napraviti neku dionicu u pjesmi, pa su na kraju sve spojili u jednu sedmominutnu skladbu.

“Probudi sve” je logičan nastavak jer su nastavili s tim kaosom, te nadodali neki plesni (disco?!) ritam. Tu dobivamo klasičniju vokalnu interpretaciju s kratkim, ali upečatljivim refrenom, a gitare zvonko prate cijelu situaciju. I kad mislimo da će album biti u tom điru, dolazi pjesma “Portret” koja u potpunosti prodrma temelje Benstona. To je neki dark-disco ala Denis&Denis s trash referencom na Magazin u refrenskom dijelu. Ono, kao neki retro plesni hit koji bi se mogao vrtjeti u svakom klubu poslije ponoći.

Nakon toga se album vrati u ‘normalu’ s nizom blueserskih pjesama koje imaju taj ‘svemirski štih’. Kroz njih je Šiljo uspio u svom naumu jer je pokazao drugačijeg sebe, lišenog tradicionalnih formi, te je prijateljima dopustio da se maksimalno razmašu. Ipak, prijatelji mu nisu pretjerali, pa je taj kreativni glazbeni kaos taman, odnosno zanimljiva kulisa za Šiljin vokal.

Najveća razlika između Gatuza i Benstona može se osjetiti u odličnoj “Svijet nikad nije bio manji”. Budimo realni, to je pjesma kakvu bi lako mogli zamisliti u pjesmarici Gatuza, ali ovo je ipak neka druga priča jer je znatno dorađenija u smislu cijelog niza novih instrumenata isprepletenih u melodiju kakvu sam Gatuzo nikako ne može dočarati kao trojac, a još manje je mogao kao duo, dok se tek djelić puhačke sekcije mogao ‘odraditi’ kad su bili četverac.

Meni je drago kada solo albumi zvuče drugačije od albuma matičnih bendova. Da, ovo je Šiljo i lako ćemo ga prepoznati po njegovom vokalu i nekim trikovima, ali Benston je ipak jedna sasvim nova priča i dosta udaljena od Gatuza. ‘Space Disco Cowboy’ kako je sam to prozvao jest vjerojatno najbolji opis albuma, iako bi ja tu dodao i blues kao možda najdominantniji element.