Bend uz kojeg se nikada ne odraste

Trideset i pet godina postojanja, 15 studijskih i hrpetine live, kompilacijskih i bootleg izdanja, uskoro i dvije tisuće održanih koncerata, milijuni i milijuni prodanih ploča, i još ne misle stati. Uostalom, ima li netko nešto protiv toga da nastave dalje? Naravno da ne.

Jer, AC/DC i nakon svih tih silnih godina, napravljenih materijala, neupitne fizičke i psihičke istrošenosti, barem prirodno procesualne, odnosno jasno vidljivog ‘ugriza’ zuba vremena, i, u konačnici, puno zarađene love, i dalje zvuče fantastično. Moćno, razorno, osvježavajuće i – mladenački.

Barem meni, koji ih i dalje doživljavam kao bend koji sigurno kroči autoputem prema paklu. Baš kao u vremenima kada sam ih počeo slušati. Jedina je razlika, u mojem slučaju, ta što je ‘povratak u crnom’ na tu cestu bio s novim pjevačem. I koji me, usprkos nečem najbolnijem što se može dogoditi nekom bendu – promjenom pjevača, u ovom slučaju zbog tragične smrti Bona Scotta, niti onda, a niti bilo kada kasnije nije razočarao.

Ustvari, sjetimo li se promjena pjevača u mnogim velikim bendovima, ispada da je jedino ova u AC/DC, nažalost uzrokovana spomenutom tragedijom, prošla skoro pa bezbolno. Brian Johnson i nakon 28 godina jednakim žarom napinje svoje kreštave glasnice (a i vratne žile), i to je nešto što se niti ovdje nije promijenilo.

Koliko god mi, i to opravdano, najviše pričali o braći Young, činjenica da je i Brian velika posebnost ovog benda. Glas za kojeg se stalno bojite da će u svakom slijedećem momentu ‘puknuti’, i ovoga puta je izrazito moćan, prodoran, gotovo pa borbeno-svađalački agresivan. Baš kakav mora biti. I koji – nikad ne puca. U to možemo biti sigurni.

A o braći Young, da me ne bi netko krivo shvatio, itekako se puno toga ima i mora reći. I ovoga puta su autori svih pjesama, koje su opet tipične AC/DC-ovske, da i vrapci ali i svi ostali na granama, znaju kako su njihov zaštitni znak fantastični gitaristički riffovi.

Vjerujem da će se mnogi od vas sjetiti da analizatori rock i heavy albuma, među koje se i ja ubrajam, vrlo često u opisivanju baš tog segmenta znaju napisati kako se ‘čuju snažni riffovi, ali se, usprkos energičnosti, brzini i agresivnosti u njihovom soundu ne izgubi melodičnost’. E, pa, ako za nekoga to posebno vrijedi, onda je to baš AC/DC.

Njihovi su riffovi i ovdje, sveprisutni, karakteristični, prepoznatljivo unikatni, vrlo žestoki, slojeviti, razmahani i kao takvi sigurno glavna dekoracija albuma, bez ikakve dileme. Baš kao da izlaze direktno iz strujne utičnice. I koliko god se nama činilo da su godinama isti, prekopirani, demodirani i prožvakani, teško da je u stvarnosti tako. Pa ako neki i jesu isti ili u najmanju ruku slični, toliko su dobri da nas uvjere da u stavri i nisu.

Soliranje u svim pjesama je također je vrlo moćno, direktna, jaka poveznica s heavy metalom, i nose veliku zaslugu za nakupinu decibela (preslušajte tu pjesmu) koja naprosto zapljuskuje sa svih strana i iz svih, kako individualnih, tako i iz skupnih, uobličenih segmenata. Uhu ugodna nakupina decibela, svakako.

A od individualnih segmenata, svakako se treba prisjetiti i, ponekad, možda malo iritirajuće jednostavnih, ali opet specijalnih bas linija, koji se ovdje znaju i dobro poigrati sami sa sobom, ali i s drugima, te bubnjeva, kojima je na ovom albumu dodana snaga. Vrlo su razorni, i usudio bih se reći jači nego ikada do sada. Jednostavno ‘paraju’ uši i potresaju tijelo svojom snagom.

Naravno da je ovakvo detaljiziranje možda pomalo i bespotrebno, jer je sound AC/DC-a prepoznatljivo unikatan i od “Black Icea” smo dobili baš ono što smo očekivali, ali, opet, ima razloga što s ‘istragom’ idemo malo u širinu. A i površna analiza albuma ovakvog benda bila bi možda neozbiljna.

Najprije zato jer ih dugo nismo čuli, barem ne s nečim novim, pa da ih se malo prisjetimo, ali i zato jer album ipak ima nekih posebnosti. Ne prevelikih i ne preposebnih, jer to onda ne bi bio AC/DC, ali ih ima.

Najprije, ovo je album s najvećih brojem pjesama, točno onoliko koliko su ukupno i albuma snimili, što smo spomenuli, a također, proporcionalno tome, ima ih najviše koje u svojem naslovu sadrže riječ ‘rock’. Točno nju ili joj izražajno bliske.

Baš riječ oko koje se mnogi godinama spore, jer se nikada nije mogao pronaći konsenzus na temu ‘što to uopće svira AC/DC?’. Zato se niti mi nećemo zamarati i složiti se sa svima, bilo da kažu kako je AC/DC rock, hard rock ili heavy metal bend. Bitno je da su sjajni i da nam odgovara to što sviraju, a kako ih tko ponaosob doživljava, nije bitno.

Ali je zato bitno da ne ‘štancaju’ albume u serijskoj nakladama, što je još jedan razlog zadržavanja unikatnog sounda. Jer, da su, umjesto četiri, u proteklih 18 godina objavili desetak albuma, dobar dio toga bi se vjerojatno zagubio, a možda bi nam i postali barem malo dosadni.

Ovako i dalje uživamo u njihovoj silini, bez obzira radi li se o pjesmama brže ili srednjeg ritma, čiji je omjer dvije, naspram jedne trećine u korist brzinskih. I koje su sve redom jako dobre i teško je odlučiti se koju posebno izdvojiti, ali idemo s nekoliko s manje ili više bitnih različicama.

U prvom redu to je dinamitom nabijena “Rock N’ Roll Train“, koja je i više nego pogođena za najavu albuma. Sjajna, brza, vrlo žestoka stvar opet s puno melodija, tečnim, ali oštrim refrenima, a uz navedene karakteristike, moram opet pripomenuti vrlo jak sound bubnjeva. Uglavnom, prava rock ‘n’ roll pjesma za maksimalni rastur na feštama.

Polubrze i jasne “Big Jack“, a pogotovo “Anything Goes“, nekako mi se čine da imaju daleko više hitoidnijeg potencijala nego prvospomenuta, pa i drugi single “War Machine“, jedna od tek dvije pjesme koju ne otvaraju gitaristički riffovi (u njezinu slučaju laganiji miks bas i bubnja), no za par su sekundi oni tu (zar se sumnjalo?).

“Anything Goes“, da i to spomenem, ima nekih gitarističkih ‘bluesy’ najava, koje su pak, potpunije, konkretnije i orijentiranije u srednebrzoj “Stormy May Day“, sa zanimljivim poluakustikama na početku. Od tih, relativno mirnijih pjesama jako dobra mi je i “Money Made“, koja je, mislim, i ritmički najsporija, ali bogata back pjevanjem, kojeg ima u solidnim količinama i u nekim drugim naslovima.

Kao recimo u “She Likes Rock N Roll“, pjesmi s definitivno najboljim solodionicama (makar je to možda i pretendenciozno rečeno, jer su one u svim pjesmama izvanredne), i jako zanimljivim uvodnim miksom riffa i razrađenog basiranja.

I još, od bržih i naravno žestokih, rezantnih pjesama, nikako ne teba zaboraviti spomenuti i “Spoilin’ For A Fight“, i to ne samo zato što je odabrana za muzičku temu u nekakvoj seriji “Survivor” na nekoj televiziji. Već zato što je, kao i u slučaju “Rock N’ Roll Train”, s tipičnim heavy metal solom, i kada sam ju čuo prvi puta, nametnula mi se kao logičniji izbor za drugi singl od “War Machine”.

Finalna, ujedno i naslovna pjesma također je jedna u nizu kvalitetnih, oštrih srednjeritmičkih naslova, a posebno mi se svidjela i baš zato što je, takva kakva je, na kraju albuma, jer na tom se mjestu često znaju naći ‘otpaci’.

No, to nećete ovdje naći niti na kraju, niti u sredini, niti na početku, a niti na bilo kojem mjestu. Mjestu još jednog izvanrednog albuma benda koji je odavno nadrastao sve predrasude i benda kojeg svi slušaju i svi ga, s pravom, prisvajaju. I benda uz kojeg je zabranjeno odrasti.