Bend kojem je bio bitan izgled

“The Thrill of It All: A Visual History 1972-1982” je DVD kolekcija koja na dva diska pokriva cijelu karijeru Roxy Musica (ne računajući nedavni koncertni reunion). Snimke su skupljene od televizijskih nastupa, videospotovi i koncertnih nastupa, od kojih su neki već izdani na DVD-u poput filma “The High Road” iz 1982.

Kolekcija je pametno podijeljena na dva diska, od kojih prvi završava s 1976. godinom, nakon koje su Roxy uzeli trogodišnju pauzu, da bi se ponovno reaktivirali u uvelike redizajniranom stilu u razdoblju od 1979. do 1982. koje je ovjekovječeno na drugome disku

Prvi disk počinje sa snimkama izvedbi “Re-Make/Re-Model“, “Ladytron” i “Virginia Plain” s prvog, istoimenog albuma “Roxy Music”. Našminkani, obučeni u šarena, blještava ‘svemirska’ odijela, članovi benda su izgledali kao da su ispali sa seta za film “Flash Gordon” te su s Bowieevim Ziggyem iz iste 1972. godine pomogli definiranju glam-rocka.

Sliku je dodatno pojačavao Brian Eno koji je na instrumentu koji liči na kontrolnu ploču nekakve letjelice iz starih SF filmova B produkcije, proizvodio razne vanzemaljske zvukove.

Roxy Music su kamp i avangardu prakticirali na vizualnom, ali i na glazbenom planu, što je vidljivo u odstupanju od klasičnih strukturi pop skladbi, poput inače iznimno pitke i ljepljive “Virgina Plain”, ali koja nema refren i naglo završava.

Pjesme su često bile poput mini-suita sastavljene od više dijelova, a eksperimentiranje Ena s elektroničkim zvukovima, činilo je s Ferryevim profinjenim ‘croonerskim’ stiliziranjem uzbudljivi kontrast.

“Do The Strand“, “In Every Dream Home a Heartache” i “Editions Of You” su primjeri pjesama čija se dramatičnost i razigranost izgubila u inkarnaciji benda s početka osamdesetih. U tim pjesmama također briljiraju glavni instrumentalisti grupe, gitarist Phil Manzanera i jedan od najistaknutijih puhačkih solista u rocku, saksofonist/oboist Andy Mackay.

Eno je otišao iz grupe nakon drugog albuma “For Your Pleasure”. Njegovim odlaskom pjesme su postale konvencionalnije i manje agresivne, no kako je vidljivo na drugoj polovici prvog diska koju čine skladbe s albuma “Stranded”, “Country Life” i “Siren”, ništa manje kvalitetne i još uvijek odvažne i jasno različite jedna od druge.

Do albuma “Siren” iz 1975. Bryan Ferry je već počeo svoju transformaciju u Casanovu rocka. Više ga se nije moglo vidjeti bez kravate, frizure su mu bile sve pravilnije, a na nastupima uživo se u svom stiliziranom stilu poigravao s erotikom nastupajući u pilotskom odijelu sa povezom preko oka, dok su dvije pozadinske pjevačice bile obučene kao stjuardese.

Na nastupima uživo do izražaja su dolazile i najrockerskije stvari iz opusa benda poput “Both Ends Burning“, “Thrill of It All” i “Out of the Blue” u kojima je Manzanera dobivao priliku da se razmaše.

Nakon live albuma “Viva!” iz 1976. Roxy su otišli na već spomenutu pauzu, te se 1979. vratili s albumom “Manifesto”.

“Dance Away” s tog albuma koja otvara drugi disk je uistinu manifest novog stila. Balada pod utjecajem diska, u kojoj više nema mjesta za improvizacije Manzanere i Mackaya u jazz stilu, već su svi instrumentalisti podređeni slojevitoj, no definitivno pitomijoj cjelokupnoj slici, s Ferryem sjetnijim no ikad u prvom planu, definirala je adult-pop žanr koji će dominirati osamdesetima.

Više film koji pada na pamet nije “Flash Gordon” nego prije “Američki psiho” – avangardni kamp je zamijenio visoko sofisticirani kič. Roxy Music će se usredotočiti na snimanje pjesama/sestara “Dance Away” do raspada benda koji se dogodio upravo u trenutku kad su usavršili novi stil i ostvarili najveći komercijalni uspjeh s albumom “Avalon” iz 1982.

Na drugom disku se nalazi i nekoliko videospotova. Dok u spotu za “Trash” Roxy Music igraju ulogu punk benda u nekom derutnom podrumu, “Angel Eyes” i “Avalon” su primjer pretjerano kičastih spotova iz osamdesetih à la Bonnie Tyler. Spašavaju ih nedvojbena zavodljivost skladbi i Ferryev šarm, kojem je doduše već prijetila opasnost da se pretvori u samoparodiju.

Tu je i spot za “Jealous Guy” Johna Lennona, koji su Roxy snimili nakon Lennonove smrti. Pjesma je savršeno legla u novi stil benda, te ne čudi da ju je Ferry ostavio na svom koncertnom repertoara sve do današnjih dana.

Nakon turneje na kojoj je snimljen već spomenuti “The High Road”, s kojeg su uzete snimke koje zatvaraju ovu kompilaciju, članovi Roxy Music su odlučili ugasiti bend i krenuti svojim putem.

“The Thrill of It All: A Visual History 1972-1982” je videoretrospektiva benda koji je jednako pozornosti kao i glazbi davao i vizualnom identitetu grupe.