Ben Harper isprepleten žicama melankolije

Okorjeli romantičar nemirna duha, Ben Harper, posljednje se desetljeće uspješno iskušavao u projektima s različitim pratećim bendovima od kojih je posljednji u udarnim redovima Relentless7; zapravo trojac s kojim ostaje vjeran svojim jedinim ljubavima: bluesu i rocku na izrazito emocionalnom albumu “White Lies For Dark Times“.

Vječni melankolik unatoč novom bendu iza sebe podliježe svojim emocijama već u prvoj od brojnih balada “Up To You Now” oplakuje nad gitarom rastanak od svoje voljene, dok ga kroz drugi set žica tješi Jason Mozersky. Lamentiranje, nadalje, nastavlja u “Lay There And Hate Me“gdje napokon upliće malo vedrijih emocija koje obgrljuje blues gitara i teksaški temperament stvarajući funky-rock stvar podebljanu basom u službi ritma.

“Why Must You Always Dress In Black” čistokrvni je rock’n’roll maraton na čijim se trakama ujednačuju gitara i bas, dok ih bubnjevi pokušavaju sustići u pozadini, ali poznato je kako je rock najglasniji i najprikladniji lijek za svu štetu koju nanese fatalna žena.

Kako bi poradili na svježini, Harper i ‘neumorna sedmica’ konstantno teže oscilacijama u tempu i dinamici pa stoga odjednom rade neočekivani rez i staju na kočnicu blues baladom “Skin Thin“, o još jednoj neuspjeloj ljubavnoj vezi koja je prekinuta zbog međusobnog neshvaćanja, što se tematski nastavlja u “Fly One Time“, ali u ponešto vedrijoj izvedbi koja bi bolje funkcionirala u akustičnoj varijanti tek s jednom gitarom.

“Keep It Together“, jedan od najboljih trenutaka albuma, krajnje je prikladna za duge vožnje autom po ravnom autoputu zbog svoja dva opaka riffa koje Harper opjevava autoironičnim stihovima i neočekivano usred pjesme tek prstima prebire po žicama kao da se sam sebi izruguje, a potom ih napete mrcvari u hard rock himni.

Kraj albuma očekivano usporava elegijom “The World Suicide“, melankoličnom blues skladbom s dirljivim stihovima: “The word suicide is irresponsible/Still you offered to buy me a gun/What’s so hard about sympathy/Love is a lonely room“.

Harper pokušava ostati dosljedan melankoliji i morbidnom ugođaju nove soul balade “Faithfully Remain“, no nažalost se gubi u letargičnosti i pomalo indolentnom vokalu koji jedva uspijeva artikulirati pokoji stih što vodi k beskrajnoj dosadi, a za grand finale pruža biser “Number With No Name” gdje ponovno prigušuje instrumente iza dominantne gitare, ali ovakvim odabirom za kraj ostavlja dojam nedorečenosti koja se mogla izbjeći ponešto mudrijim slaganjem cjelokupne kompozicije.

Rijetke su kombinacije s glazbenicima kojima ne uspijeva stvoriti zanimljivu glazbu, a Ben Harper se ne libi riskirati čemu svjedoče i neobične suradnje poput one s talijanskim kreativcem na pjesmi “Fango” gdje posuđuje svoja umijeća za gitarom – svojim glavnim pratiteljem.

Gitarom uspijeva izboriti svoje mjesto u blues, hard rock i ponekad country te čak i soul krugovima, premda na (jedva primjetnom) tragu The Doorsa ili Erica Claptona, ali nedovoljno autoritativno i prečesto plaho s jakim naglaskom na balade i skretanjem fokusa s hard rock bisera.