Bella Technika: ‘Dobra tehnika’ (i) bez Darkwood Duba

Baš kao što nam je u ekskluzivnom intervjuu prije objave samog albuma rekao Bojan Drobac – Bambi, koji je uz Milorada Ristića – Mikija autor i osnivač Belle Technike, svi oni koji su od bivših članova Darkwood Duba očekivali Darkwood Dub to nisu niti će dobiti. Ono što su s druge strane dobili je punokrvni album više-manje elektronske glazbe (vidi popis žanrova) sa zavidnim brojem suradnika koji bez ikakvog problema može stajati uz bok nekim od recentnih, žanrovski sličnih, stranih izdanja.

U itekako pametno posložen album uvodi nas “Reinvented Daily” – konkretna stvar jednako konketnog naziva koja malo podsjeća na Kraftwerk. Ili možda ne? Vrlo brzo, kroz svaki idući takt, da se naslutiti da se ovdje radi o albumu koji je inspiriran fuzijom raznolikih utjecaja kao što su rana elektronska, i plesna glazba u kombinaciji s psihodeličnim rockom, popom te dubom osamdesetih uz opsesiju rijetkim instrumentima. Dakle, Bella Technika odmah prelazi na stvar – kako i ne bi kad su nam odmah rekli da svaki dan iznova promijene nešto na način da djeluje sasvim novo i drugačije iliti: reinvented daily.

“Perhaps” cijelu priču nastavlja nešto sporije. Više teksta – manje glazbe; tako bi se ukratko druga stvar na albumu dala opisati. Dominantan muški vokal ispod kojeg se nazire i onaj ženski – koji je ‘pustila’ Katarina Jovanović, inače operna pjevačica – vode nas na putovanje melankoličnim melodioznim dionicama syntheva dok nam tako pjevaju i tjeraju nas da, ako ih već ne vidimo, barem zamislimo da gledamo zvijezde. Na nekom otoku… ispod palmi…

Treća stvar (ujedno i osobni favorit albuma) ponovno nas vraća u plesne vode. A tu je i nenametljiv Katarinin vokal koji je u ovoj pjesmi više instrument nego vokal. I ovdje, kao uostalom na cijelom albumu, produkcija je nešto čemu se ne da naći niti jedna mana. Svaki takt kao da je promišljan danima, a svaka glazbena i vokalna milisekunda tjera vas da se naježite. Srećom, to ne prestaje dok ne odslušate sve stvari – i nakon toga ih jednostavno želite i morate čuti još jednom. Bilo to u toplini vlastitoga doma ili na plesnom podiju.

“Flowers” cijelu priču ponovno smiruje. Bravurozni gitarski rifovi i sanjiv vokal daju naslutiti da ćemo uskoro morati okrenuti B stranu ploče – jer smo, naime, ovaj album preslušavali na vinilu što bismo, ako imate priliku, svakako preporučili i vama. Iako tekstovi nisu nešto čime ste na ovom uratku zaokupljeni oni su tu kao dostojna podloga glazbi – i jedan i drugi segment mogli bi sasvim solidno funkcionirati samostalno.

I tako smo okrenuli B stranu albuma gdje nas je ponovno dočekao veći broj BPM-ova i izefektiran Katarinin vokal. Osim nje, ovom albumu koji je rađen i čuvan u tajnosti skoro dvije godine, svoj su obol dali i Sonja Lončar (klavijature), Filip Krumes (violina), Emery Dobyns (vokali, klavijature, gitara), Sam Dixon (gitara) i Seth Manchester (bas gitara, klavijature). “Heat Control” ima zarazni ritam koji nekako neprimjetno razbija sanjivi vokal, slijedi nešto ‘teži’ “Fascination” – stvar koja je više naslonjena na vokale nego na glazbu, a cijela ‘Section’ priča završava naslovom “Move On” te kao da nam govori da ipak nastavimo s onim što smo započeli do nekog novog susreta… Za koji se, poput onih fatalnih, ljubavnih, uhvatimo dok ne dođe neki drugi – ništa manje fatalan. Samo se nadamo da će u obliku novog albuma doći malo brže i biti jednako sjajan. Bella Technika bitno je drugačija od Darkwood Duba, ali na dobar način – kao osobe koje ne poznajete dugo, ali su vam se pod kožu uvukle na prvu i tu su da ostanu. Jedina mana izdanja je borba s očekivanjima koja su bila (pre)velika.