Belgijski hard rock pokušaj/promašaj

Enemy Rose je novi bend na europskoj rock sceni, dolaze iz Belgije, a osnovani su prije tri godine. Budući da sam uspio pronaći jako malo podataka o njima, neću vas previše zamarati s time, već ću se prvenstveno osvrnuti na album.

Kao što su i sami na svojoj myspace stranici objavili, glavni uzori su im The Rolling Stones, Guns’n’Roses, Iggy Pop (& The Stooges), Hanoi Rock i još mnogi drugi, ali ove sam izdvojio jer točno tako zvuče, nabrijano i žestoko, ponegdje i vrlo melodično, sve zajedno više zamorno nego uzbudljivo i zanimljivo.

Na hard rockerske riffove, koji ponekad koketiraju s glam-rockom, nalijepljeni su podosta iritantni vokali (za to je odgovoran Tommy X) koji još više odbijaju od daljnjeg preslušavanja. Glas mu malo podsjeća na Joey Ramonea, ali je vrlo nedorečen, slab i neadekvatan za ovakvu vrstu glazbe kojoj mnogo bolje leže grublji vokali.

Makar glazbeni dio u nekim svojim dionicama i dostiže prolaznu ocjenu, u cijelosti je to sve već toliko puta prežvakano, bez imalo ‘friškog mesa’. Dečki su posebno ponosni na to da im je ovaj njihov prvijenac “Promises We’ll Never Keep” producirao Kerry Martinez, pjevač grupe The Bad Luck Charms, ali ne znam zbog čega, kad ovaj ne može pomoći niti vlastitom bendu, kako će tek nekom iz Belgije?!

Od samog početka albuma počinju prašiti brutalne riffove, ali neke pjesme zvuče totalno isprazno, kao uvodna “Rattle The Cages” koja je u cijelosti jako zbrkana ili “Coming Down” s kojom su se najviše približili tipičnom zvuku kakvog vole tinejdžeri, odnosno onom što se svakodnevno vrti po glazbenim TV postajama.

U laganici “Burried Alive” zvuče kao Liquido s početka karijere, “Just My Luck” je najkraća, najbrža i najotkačenija (samim time i jedna od najboljih na albumu), “Tainted (With Regret)” je još jedna balada, samo što je mnogo upečatljivija nego prethodna, a do kraja albuma nema neke pjesme koju bih posebno istaknuo jer su sve vrlo slične i ne pretjerano zanimljive.

“Promises We’ll Never Keep” je album za kojeg ne znam kome je namijenjen u našim trgovinama jer niti su popularni da bi tinejdžeri čuli za njih, niti su dobri da bi ostali bacili uho u njihovom smjeru, pa tako ćemo vjerojatno već jako skoro moći kupiti ovo izdanje na nekom popustu, odnosno rasprodaji.

Album sam po sebi ima nekoliko trenutaka vrijednih spomena, ali većinom je čista šablona s vrlo lošim vokalom koji zvuči kao još neartikulirani glas nekog dječarca. Računajući da su imali mnogih iskustava u prijašnjim bendovima, moglo se očekivati da su nešto pametnoga naučili, ali izgleda da ovakvi našminkani i istetovirani momci nemaju nikakvu želju za glazbenom izobrazbom, već samo lov na mlađahne curice ih prvih redova…