Bedouine: Sanjivo oživljavanje kalifornijskog folka

Iza umjetničkog imena Bedouine krije se američka singer-songwriterica egzotičnog imena Azniv Korkejian i egzotičnog porijekla – rođena je u Aleppu u Siriji, odrasla manjim dijelom u Saudijskoj Arabiji i većim u SAD-u, gdje je s roditeljima emigrirala kao jako mlada, seleći se od mjesta do mjesta dok se nisu stacionirali u Los Angelesu. S obzirom na svoje porijeklo i povijest, kao i svoju struku (profesionalni sound dizajner), mogla je birati žanrovsko opredjeljenje u smjerovima koje samo možemo zamisliti, no čini se da je od svih gradova u kojima je živjela najveći utisak ostavio upravo Grad Anđela.

Tako je Bedouine najveću inspiraciju za svoju glazbu ipak pronašla u kalifornijskom folku ’60-tih i ’70-tih godina, uz malu primjesu alt-countryja i americane i taj zvuk oživjela i osvježila za svoj eponimni prvijenac 2017. godine. Taj album kritičari su nahvalili do nebesa, no Bedouine njime nije pronašla širu publiku. Slična se priča ponavlja ove godine s nastavkom “Bird Songs of a Killjoy” – kritika ponovno divlja, a album je isplivao kao jedan od najbolje ocijenjenih albuma ove godine. Moram priznati da je to privuklo i moju pozornost i ponukalo me da malo istražim što to toliko fenomenalnoga čuju u njezinoj glazbi. Možda jesu malo pretjerali, no nikako nisam ostala razočarana onime što sam čula.

“Oh Kentucky, I miss you” otvara album savršenim američkim naglaskom – tako i cijela ploča zvuči izuzetno američki, no nikako u negativnom kontekstu. Njezin vokal je zaista poseban – nešto niži, baršunasti, istovremeno prodoran i nježan i osvojit će vas već u uvodnoj ljubavnoj baladi “Under the Night” u kojoj uspješno spaja metafore s konjskih utrka i neuzvraćenu ljubav, uz fenomenalni refren: “‘Cause when we’re alone we’re still looking at the same moon under the night, Are we really two people never getting together?”, dok vokal prate samo akustična gitara i violine.

Slično su konstruirane i ostale pjesme na albumu – finger-picked akustična gitara, diskretne perkusije, sjajno aranžirani gudači, fokus na sam vokal i struja se pali samo kad je to nužno potrebno. Sljedeće tri pjesme proći će pokraj vas kao povjetarac – lagana, sunčana, lijena “Sunshine Sometimes” u kojoj Bedouine bira mirnu večer s ljubavnikom umjesto nekakvog provoda te nešto sjetnije “When You’re Gone” i “One More Time” koje su također ljubavne tematike, ali nikako depresivne ni tragične – ljubavne priče u njima ispričane su mlade, nestabilne, nestalne, ali i bezbrižne i neopterećene, što je luksuz koji si u svojim godinama Bedouine može priuštiti: “I’m just the shore, you’re just the waves, You will roll in every few days, I’ll try to draw lines in the land, But you will wash away the sand.”

U “Dizzy” dolazi najeksperimentalniji trenutak albuma, Bedouine napušta tradicionalnu pop-rock strukturu i pjesma se postupno razvija u pomalo jazzy, pomalo psihodeličnu instrumentalnu međuigru violina, bubnjeva i električne gitare od koje će vam se zaista gotovo zavrtjeti u glavi. Slijede tri pjesme s pticama u naslovu i u metaforici kao jezgra albuma – “Bird” i “Hummingbird” ponovno su ljubavne tematike, a ptica simbol osobne slobode i nemogućnosti da se druga osoba posjeduje ili kako je to Sting davno jednostavno rekao: “If You Love Somebody Set Them Free”. U “Bird Gone Wild” Bedouine je sama ptica u kavezu, kavezu koji predstavljaju ekonomska ograničenja u kojima je odrasla u osobnoj priči o imigraciji, ograničenja koja je donekle prate i u ležernoj, vedroj, opuštenoj “Echo Park” u kojoj opisuje hedonističke vikende na Sunset Boulevardu koji će potrajati dok, njenim riječima, stanarina ne postane previsoka i kava ne postane preskupa za njen džep.

Dok ostatak albuma klizi pored vas, nećete ni primijetiti da vas je Bedouine zapravo potpuno uvukla u svoj svijet, gravitacijskom ljepotom svog vokala, sjajnim aranžmanima filmske kakvoće, vrlo jednostavnom, ali romantičnom i efektivnom poetikom koja se često oslanja na motive iz prirode i intimnim i sanjivim storytellingom. U nekoliko trenutaka na albumu, kad sam se, moram priznati, uspjela i naježiti, kombinacija vokala i glazbe podsjetila me na veliku Joni Mitchell, što se zaista rijetko događa.

Naravno, Bedouine (još uvijek) nije ni na tragu poetskom geniju Joni Mitchell, ali sama činjenica da ih možemo spominjati u istoj rečenici ipak mnogo govori o potencijalima koje Bedouine ima kao kantautorica. Nije naodmet ni što dijele isti kalifornijski štih, no njeni su potencijali ipak ovdje, čini mi se, još u povojima, i na trenutke s nostalgijom pomislite na dubine i visine koje je u sličnom glazbenom ruhu uspjela postići Mitchell. S druge strane, ovo joj je tek drugi album i definitivno ima vremena i prostora da te potencijale razvije do kraja, no i ovako kako jest, “Bird Songs of a Killjoy” zaslužuje vašu pažnju i Bedouine zaslužuje da se premjesti iz internetskih bespuća glazbene kritike u vaše domove i vaša srca. S nestrpljenjem očekujem čuti kako će se i u kojim smjerovima razvijati njezina karijera.