Beach House još više potencirali melankoliju i sanjivost

Dream pop bend Beach House izdao je dva albuma u samo godinu dana.

Svoj peti “Depression Cherry” su izdali u kolovozu ove godine, a samo dva mjeseca nakon njega imamo i njihov šesti uradak “Thank Your Lucky Stars“. Članovi benda tvrde da dva albuma nemaju neku povezanost i ne referiraju se jedan na drugog.Victoria Legrand i Alex Scally upoznali su se na studiju u Baltimoreu odakle oboje potječu. Nakon susreta s tamošnjom indie rock scenom, odlučili su osnovati bend. 2006. izdali su eponimni album i ostalo je povijest dobrih albuma i uspjeha kod kritke i publike. To što ih je samo dvoje u bendu njima nije predstavljalo problem, dapače, bilo im je lakše suočiti se s izazovima, dogovoriti se i eksperimentirati s novim zvukom.

No, Beach House su prije svega dream pop bend s lo fi elementima i nisu mnogo mijenjali teksturu zvuka od prvog do aktualnog albuma. Kao da su znali prepoznati ono što ih čini privlačnima, a to je zvuk usporediv s onim Youth Lagoona i Wild Nothinga. Velika je sličnost ovih bendova i svi njeguju taj sjetni, melankolični i sanjivi izričaj.

Ipak, Beach House još nadodaje malo freak folk elemenata koji služe kao začin ovom sanjivom zvuku kojeg su tako revno prihvatili i sada već razvili u svoj zaštitni znak. Cocteau Twins su svakako uzor i to se na ovom albumu baš osjeti. Ovaj je album malo mračniji i misteriozniji što se prije svega da iščitati iz Victorijinog vokala. Kao da je malo smanjila brzinu i omekšala vokal da bi se dočarala mračna strana ovog albuma.

Tekstovi su ljubavne tematike, ali iz ugla nekog tko sa strane promatra svijet i iz toga vuče svoje doživljaje i dojmove. Sve je to jako suptilno i uvlači vas u svoje tkivo tako nenametljivo i nenasilno, nego baš s lagane distance.

Žena je glavna tema sa svim svojim čarima i manama, kao u uvodnima “Majorette” i “She’s So Lovely“. Mrak se najviše osjeti u sjajnoj “Elegy To The Void“, najmelankoličnijom stvari s albuma. “Common Girl” i “The Traveller” u sredini albuma drže snagu s početka i sve to protječe u jednom nježnom tonu bez imalo pretencioznosti.

Kraj albuma je malo zamoran s “Rough Song” i “Somewhere Tonight” u kojima kao da se izgubila čar koja prati većinu albuma.

“Thank Your Lucky Stars” je pomalo ambivalentan album – kao da sadrži sve najbolje od Beach Housea, ali kao da je ta mračna strana prevladala na većini albuma. No to nije loša stvar, dobro im stoji taj malo eklektičnijii misteriozniji zvuk pa je ovaj album jedno jako dobro ostvarenje, ali gledajući cjelokupnu sliku, možda su pretjerali s dva albuma u jednoj godini pa je ovaj album možda mogao još sazrijevati i ‘odrasti’. I ovako je prošao dobro među fanovima, ali ipak u sjeni nekih boljih uradaka Beach Housea.