Baš smo si lijepi, opaki i seksi

Između niza promo-materijala koje sam dobio za recenziranje, bio je i ovaj album “The Bad Luck Charm” istoimenog benda. Pošto nisam ništa znao o njima, malo sam surfao netom u nadi da ću pronaći nekakvu biografiju, ali bezuspješno.

Ipak, uspio sam naići na njihovu MySpace stranicu koja je blago rečeno katastrofa, bez ikakvih osnovnih podataka (OK, barem su napisali tko im svira u bendu) uz niz ljigavih slika frontmena Martineza. Toliko šepurenja i samohvale nisam već dugo vidio, a sve te asocijacije me više vuku na neki zastarjeli hair-metal, a ne punk bend.

Citiram ‘The Bad Luck Charms: Slimy, sleazy, dirty rock ‘n’ roll that makes ya wanna rip your clothes off, drink blood, fuck and then do it again‘…

Od svega navedenog, mene njihova glazba (i sve što ide uz nju) nije navela na ništa od toga, a od njihove prepotencije prije se dobije impotencija nego volja za seksom. Mislim, još da su uspješni, razumio bih njihovu aroganciju, ali ovako… Baš ispadaju neki umišljeni krelci.

Pošto mi nije zadatak ocjenjivati njihov personality i smisao za humor, nego njihovu glazbu, zanemarit ću sve prije navedeno i krenuti u recenziranje njihovog prvijenca (barem mi se tako čini da je) “The Bad Luck Charm”.

Deset pjesama plus jedna polminutna repriza čine album od 25 minuta, što je za punkere OK, makar mnogi zbog minutaže nadrobe još poneku pjesmu. Ovako, dobila se mnogo bolja i kvalitetnija slika pa je dojam nešto bolji nego što sam očekivao, makar pjesme nisu odveć interesantne.

Sve je to jedan tipičan pop punk nešto alternativnijeg usmjerenja (nije tipično MTV-evski), s jednostavnim gitarama, lijepim melodijicama i pjevnim refrenima. Baš su ti pripjevi i najbolji dio benda pa se na koncertima (pretpostavljam, nisam imao priliku provjeriti) svi deru na njih, a između lagano pijuckaju pivicu.

Uvodna “Twilight in the Alysum” zvuči kao uvod u neki hororac, čudljive atmosfere, jake zvonjave crkvenih zvona, zavijanjem vukova i jako priglupog teksta… Na svu sreću, pjesma ne traje predugo pa se vrlo brzo bacaju na ono što najbolje znaju, a to su te punk dionice.

Već na sljedećoj, “Break My Heart“, pokazuju svoje pravo lice, punk rock rednecka u lovu na mladu djevu, a s “One Track Mind” vidi se njihova dobra nit za melodiju, ali ju kvari stereotipno uzvikivanje ‘hey ho, hey ho’ u središnjici pjesme.

Do kraja se pjesme izmjenjuju jedna za drugom, sve u sličnom điru, bez nekih većih amplituda, pa nema previše smisla da ističem još pokoju pjesmu.

Da su bend i album “The Bad Luck Charm” napravili neki klinci, još bi mi bili razumljivi, ali kada vidim da su to već ostarjeli momci, zapitam se što su oni dosad u životu radili kada su ostali na razini adolescenata.

Ovako, puni sebe bez ikakvog razloga piče po tipičnim punk dionicama i misle da su bogovi. Prestrašno.

Ipak, mislim da bi uživo, na nekoj punk veselici uživo mogli napraviti pravu veselicu, posebno ako je rulja dobro raspoložena i pijana (što se i podrazumjeva jedno s drugim).

I što još na kraju reći… The Bad Luck Charm su jedan bend koji svira punk i koketira s (garažnim) rockom, sve u vidu samopromocije i usputnog seksa, bez neke pretjerane želje za posebnošću. Rekao bih debeli prosjek.