Baš sam frajerica…

Iskreno, mislim da bih trebao duboko zaroniti u pamćenje da odgonetnem kada je neka velika pop ili rock zvijezda napravila i odradila nekvalitetan koncert. A još teže bih se sjetio lošeg i nekvalitetnog koncerta snimljenog za DVD izdanje. Ispada kao da u današnje vrijeme glazba ima neka mjerila ispod i iznad kojih nitko ne može niti smije ići. Pomalo zbunjujuće i bezobrazno.

Rockerica, buntovna pop zvijezda, ili samo još jedna u nizu, kako god bilo Pink je svojim zadnjim albumom i turnejom “I’m Not Dead” bila na vrhuncu. I dobro da je to ovjekovječila još jednim DVD-om.

Osim što je bila i kod nas u Zagrebu i odradila zbilja simpatičan koncert, tjedan-dva prije toga rasprodala je ogromnu Wembley Arenu u Londonu i ono što su neki vidjeli uživo, pokazala cijelom svijetu.

Tipičnih nešto više od sat i pol popunjeno je njezinim motorističkim izgledom iz drugog svjetskog rata na “Cuz’ I Can” i “Trouble“, pa očekivanim aludiranjem na Paris Hilton i Victoriu Beckham na “Stupid Girls“, malim unplugged dijelom gdje se već isfurano dotakla jednog od najomraženijih osoba na svijetu – američkog predsjednika pjesmom “Dear Mr. President” i puno plesa i light showa.

Pomaže joj odličan bend (posebno gitarist), dvije ženske odličnog glasa i nekoliko plesačica. Ali, dobar dio koreografije odradila je i sama Pink i za neke stvari joj se zbilja treba skinuti kapa. Sexom nabijena i razgoličena na pjesmi “Fingers” visi i vrpolji se na nekakvoj mreži, a pri završetku koncerta “Get The Party Started” duge svilene marame podigle su je na desetak metara iznad svih gdje je pokazala da njeni stalni fizički treninzi nisu uzalud. Rijetko tko bi se usudio izvoditi većinu tih stvari.

Kao vrhunci koncerta pokazale su se stvari “U + Ur Hand“, “I’m Not Dead“, “Leave Me Alone“, i obrada 4 Non Blondes “What’s Up” na kojoj joj je pomogla cijela dvorana. Set listu su taman dozirali, osim što su mogli malo češće posegnuti za nekom improvizacijom koja izaziva onaj pozitivni klimax na kraju pjesme, kao na “18 Wheeler” i “Don’t Let Me Get Me“.

DVD na sebi ima još 10-minutni dokumentarac gdje kamera hoda za njom po autobusu (mali WC i spavaona bez prozora – Pink, zbilja ti je teško), objašnjava da oko 4 dođu u dvoranu, u 5 imaju tonsku, oko 7 večeraju, nakon toga slijedi rastezanje, upjevavanje i isfurana molitva.

A kao veliko ugodno iznenađenje bio mi je nekakav dance-house remix pjesme “U + Ur Hand”, jer Pink do sada nisam čuo u takvom stilu. Još jedna audio stvar “Crash & Burn” baš i nije vrijedna spomena.

Vidim da se po internetu i po webshopovima kao slični izvođači s Pink spominju Avril Lavigne, Gwen Stefani, Nelly Furtado, The Pussycat Dolls, pa čak i Paris Hilton. Zato mi na pamet dolazi pitanje ima li uopće Pink kod nas nekakvih vjernih fanova.

Budući da je ipak kvalitetnija i zanimljivija od svih spomenutih zajedno, mislim da fanovi nemaju razloga da si ovo ne nabave. A, ako se još premišljaju ja im preporučam da to naprave, jer Pink zna posao i zna kako prirediti jedan spektakl.

foto: iva