Balade, pop, rock i avangarda

Teško je za očekivati da će John Cale ikad u potpunosti uspjeti pobjeći od uloge koja je obilježila stvaralaštvo grupe The Velvet Underground, no kompilacija “Gold” pokazuje kako je Cale, vrsni multiinstrumentalist, imao i zavidnu solističku karijeru.

John Cale svoju je glazbenu karijeru započeo klasičnom naobrazbom, studirajući violu i violončelo u Londonu, prije nego se preselio preko Velike bare. Od 1963. tutor mu je bio John Cage, Aaron Copland i La Monte Young, no premda je ostao nevažna pojava na polju klasične glazbe, rock glazba bit će mu vječno zahvalna zbog utjecaja koji je na nju imao, prvenstveno zbog eksperimentalnih intervencija, ali i zbog produciranja debitantskih albuma Iggyja & The Stooges, Patti Smith i grupe Squeeze.

1964. upoznao je Lou Reeda, oformljeni su The Velvet Underground, a baš je zbog Caleovih čudnih instrumentalističkih dodataka, zvuk grupe – koja je sama po sebi bila već dovoljno čudna – bio još čudniji. Električna viola koja je obilježila većinu pjesama rođena je, zapravo, za vrijeme Caleove prve grupe Dream Syndicate; upravo je tada prepilio most svog instrumenta i spojio pick-up.

Nakon odlaska iz grupe, Cale se posvetio solo karijeri i premda nikad nije imao uspješni megahit (poput primjerice Reedovog “Walk On The Wild Side”), njegova karijera nije oscilirala, bila je konstantna. Najplodnije razdoblje bilo je ono sredinom 1970-tih u cijelosti predstavljeno ovom dvostrukom kompilacijom baziranoj uglavnom na melodičnom klaviru i gitarama.

Albumi “Fear” (1974.), “Slow Dazzle” (1974.) i “Helen Of Troy” (1975.) sam su vrh art-rock žanra sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem su se ravnopravno stopile klasika, drama i punk-rock ostavština. Sva tri albuma, kao i šest prethodno neobjavljenih pjesmama, našli su svoje mjesto na ova dva diska, no ako kojim slučajem već posjedujete Caleovu kompilaciju iz 1996. “The Island Years”, nema nikakvog razloga zašto biste nabavljali i ovu.

Naime, pjesme su uvlas identične, jedino što razlikuje albume jest njihova naslovnica. Objašnjenje je prilično jednostavno ako znate da diskografska kuća Island više ne postoji, te da se sada nalazi u vlasništvu kuće Universal, koja je – gle čuda – i izdavač ove kompilacije.

John Cale uvijek je bio neukrotiv, stilski nedosljedan, nošen vječnim eksperimentiranjem i gotovo paničnim bježanjem od bilo čega što bi ga moglo stilski okarakterizirati kao predvidivog, glazbeni erudit za kojeg se teško može reći da je i danas, kao šezdesetpetogodišnjak, pronašao svoj glazbeni mir skrasivši se u jednom žanru.