Balade očaja i savršenstva

Counting Crowse sam, kako to već obično biva, otkrila sasvim slučajno. Njihov “August And Everything After” je zalutao na neku kompilaciju koju sam nabavila nekim čudnim kanalima i nakon prvog preslušavanja postao moj novi najdraži album, a Counting Crowsi moj novi najdraži bend na svijetu. To je jedan vrlo lijep i tužan ljubavni album, ali to i nije ništa neobično s obzirom da su takvi uostalom svi njihovi albumi, a sve zahvaljujući vokalu i tekstopiscu Adamu Duritzu koji je pomalo sjebana osoba s vrlo malo sreće u ljubavi.

Da nije takva osoba, nikada ne bi mogao napisati pjesme kao što su “Goodnight L.A” ili “Good Time“, koje možete čuti na ovome posljednjem live albumu, snimljenom 2003. godine na koncertu u Amsterdamu za vrijeme njihove europske turneje. Na toj su turneji Counting Crowsi promovirali svoj tada posljednji studijski album “Hard Candy”, pa zato nije ni čudno što većina pjesama koje se nalaze na ovome liveu potječe upravo s tog albuma.

Meni osobno to ne smeta jer mi je “Hard Candy” ujedno i njihov najdraži album nakon “August And Everything After”, vjerojatno zato jer se na njemu nalazi “Four White Stallions“, pjesma zbog koje mi je teško povjerovati da ću ikada više ijednu smatrati savršenom ljubavnom pjesmom. Jedina je šteta što ju, zapravo, ne potpisuje Adam Duritz, jer bi doista voljela da je autor stihova kao što su: “Now I wait to find there’s nothing left of me and her/Nothing more than a heart still at war” upravo ovaj neokrunjeni kralj najljepših ljubavnih balada. Vjerujem da je njemu jednako žao kao i meni.

Prosjek mu popravljaju naslovna “Hard Candy” (“And she is standing by the water /As her smile begins to curl/ In this or any other summer /She is something all together different/Never just an ordinary girl“), “Holiday In Spain“, pjesma zbog koje se iz nekog razloga uvijek bolje osjećam, te “Miami” koja nikada nije tako dobro zvučala kao na ovome liveu i koja ozbiljno pretendira na mjesto pjesme koju je moj glazbeni uređaj odsvirao najviše puta od kada je kupljen. Stvar je u tome što svaki puta kada je slušam otkrivam u njoj neki novi djelić koji zvuči tako da ju poželim ponovno preslušati i uvjeriti se da mi se nije samo učinilo, nego da glazba doista ponekada može biti jedina bitna stvar na svijetu.

To je, čini mi se, i jedina svrha ovoga albuma, jer ako ste jedan/na od onih koji doista vole glazbu općenito te ako k tome još i volite bendove koji iskreno uživaju u onome što rade i pri tome taj svoj entuzijazam uspijevaju prenijeti i na publiku, onda ste upravo (kao i ja) otkrili svoj novi najdraži album.

Jedina sasvim nova stvar na albumu je “Hazy“, koju Duritz supotpisuje s Gemmom Hayes i koja bi sve zagrižene fanove trebala zabavljati do izlaska novog albuma koji je najavljen tek za slijedeću godinu. Problem je jedino u tome što su svoj posljednji studijski album Counting Crowsi izdali 2002. (ako ne računamo best of “Films About Ghosts” iz 2003.) i što ovo sušno razdoblje bez novih materijala iz CC radionice traje ipak malo predugo, pa se nadam da će se svo ovo čekanje na kraju ipak isplatiti.

Mene kao i sve ostale velike fanove (jer jedino je takvima ovaj album i namijenjen) do tada će morati utješiti Mr. Jones, Richard Manuel i pomisao da bi s izlaskom novog albuma Counting Crowsi mogli ponovno skoknuti i do Europe. Ili se tome možda ipak pretjerano nadati?