Bajka iz Ithirie najljepša je ispričana mi ove godine

    2459

    Haggard

    Tales Of Ithiria

    Datum izdanja: 29.08.2008.

    Izdavač: Drakkar Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Origin
    2. Chapter I: Tales Of Ithiria
    3. From Deep Within
    4. Chapter II: Upon Fallen Autumn Leaves
    5. In Des Königs Hallen
    6. Chapter III: La Terra Santa
    7. Vor Dem Sturme
    8. Chapter IV: The Sleeping Child
    9. Hijo De La Luna
    10. On These Endless Fields
    11. Chapter V: The Hidden Sign

    Od hrpe podnaslova za novi album Haggarda koji sam imao na umu, ovaj gore, iako ne baš neki suvisli, u konačnici mi se učinio najlogičnjim. Jest da je nemaštovit, isfuran, prazan, ‘komercijalan’, ali je, barem za mene – točan.

    U godini u kojoj sam se (ponovo) naslušao na stotine albuma svih mogućih i nemogućih metalnih i rockerskih subžanrova, “Tales of Ithiria” definitivno je nešto najbolje što sam čuo. Nešto što me strašno osvježilo, donijelo, pa makar i minimalnu, ali opet dovoljnu dozu originalnosti.

    Opet, ne nešto što se nikada do sada nije čulo, ali zato spoj puno toga što se čulo u jednu cjelinu kakva se baš i nije, ili se ne može čuti. Najprije zato jer:

    “Već je bio dan kad je otvorio velika drvena vrata i zakoračio van iz sjena. Sunce se pokazalo iza istočne šume, svijetlo i toplo, na nebu bez oblaka. Kako je zatvorio oči, lagano je podigao glavu. Nježno, jutarnji je vjetar milovao njegovo lice i ‘prolazio’mu kroz dugu kosu.

    Muziku podržava

    Pjevušenje ptica sjedinilo se sa šapatom crnih starješina, topeći se s ritmičkim žuborom malenog slapa, čiji zvuk je put u daljinu, iza skromnog mjestašca.

    No nije uvijek bilo tako. Tisuću i sedam stotina godina ranije, tijekom slavlja Dva mjeseca, neprijatelj je pod velom tame napao i nadjačao seljake. Hrabri ljudi bili su sasječeni na mjestu gdje stajaše, u hladnu jesenju noć.

    Oni koji su još uvijek imali života u svojim venama, pobjegoše u očaju, no ubrzo se ponovo okupiše i formiraše otpor. Mnogi između njih, žene i djeca, naoružani samo sjekirama, bakljama i vilama. I činilo se kao da je sva nada bila izgubljena…”.

    I nije neki poseban razlog, reći će vjerojatno mnogi, ali zapravo jest. Radi se naime, o tekstu iz uvodnog naslova “The Origin“, koji svojim kompletnim sadržajem upućuje da se ovdje radi o smislenom i smišljenom albumu, koji svojim muzičkom kulisom jednako tako pokazuje da se u nastavku mogu očekivati velike stvari.

    A kada vas prve dvije minute albuma ‘pogode’, kao što je slučaj ovdje, onda morate u nastavku očekivati veliko djelo, dakle, nešto što ima glavu i rep. I ne samo s tekstualne, nego i s muzičke strane.

    Prekrasan tekstualni početak albuma, kojeg ste vidjeli, s genijalnim, nevjerojatno dubokim naratorstvom, baš onako, pravo filmskim, pojačan je izvrsnom epskom muzičkom podlogom.

    Prvi dio “The Origina” je istovremeno turoban i svjež, obogaćen soundom roga i laganim bubnjanjem, a drugi (evidentno praćenje teksta) je pojačan, bučniji, s ‘galopirajućim’ bubnjem, povišenom dramaturgijom, snažnijom simfoničnošću i izraženom srednjevjekovnom atmosferom.

    To su ujedno i neke od bitnih karakteristika kompletnog materijala, kojima treba dodati još neke. A prije detaljiziranja treba reći da se ovdje radi o jednom izuzetno kompleksnom, dubinskom, totalno razrađenom i do krajnjih granica po svim presjecima izbalansiranom albumu, kojeg je teško uspoređivati s bilo kojim, jer sličnih njemu, mislim da nema. Barem ne sličnom u prevelikim dozama.

    Pa čak i s nekim od ranija tri albuma benda, od kojih mi se “Eppur Si Muove” (2004.) činio nedostižnim. Sve ili gotovo sve sadržavala su i tri prethodna, no, “Tales of Ithiria” donio je progres u svim segmentima.

    Naime, ovo je izrazito jako simfonijsko djelo, s puno klasičnih, opernih i srednjevjekovnih karakteristika, a, premda se nešto takvo očekuje od jednog metal albuma, mislim da su, generalno gledajući, odnosno slušajući, metalne karakteristike ovdje u inferiornijem položaju u odnosu na one ranije iznesene.

    Ono što dominira i što posebno odskače, sjajno je pjevanje, u najvećem obimu opernog karaktera, s tenorima i sopranima kakvog se ne bi posramila, barem tako vjerujem, niti jedna operna pozornica.

    Vokalna univerzalnost je također na djelu i u čistim muškim i ženskim izvedbama, a onaj, ‘strogo’ metalni dio, pripada vrlo čestim growlinzima, te manje ili malo clean, scream i harsch prezentacijama.

    Iznimno bogata je instrumentalna izvedba, u kojoj, opet, najviše toga ‘leži’ u klasičnijim, simfonijskim orkestralijama sklonijim instrumentima, kao što su violina, viola, čelo, piano, oboa, rog, flauta, klarinet. A za dodatni, jako zastupljen srednjevjekovni, više onako barokni ‘štimung’, brinu se harfa, talambas (vrsta bubnja, ako sam dobro upućen), timpan ili čembalo.

    Dodamo li ovome klasične rock, ili ako hoćete metal instrumente, jasno je da se ovdje doista puno moralo poraditi, ne bi li se sve ovo ‘poštelalo’, odnosno objedinilo u kompaktnu cjelinu. I u tome se apsolutno uspjelo, jer dok slušate album, jednostavno se s njim spojite, uživite u njega, a u najmanju se ruku osjećate ugodno kao da gledate vaš omiljeni, ili film čiju ste premijeru s nestrpljenjem dočekali. Nepredvidljivi film, u kojem niste svjesni što vas to očekuje u slijedećem momentu.

    Naravno da morate, prije nego krenete u ‘svijet Ithirie’, u kojem vas čeka vječna borba između svijetla i tame, odnosno dobra i zla, biti spremni i na pojačanu dozu psihodelije, melankolije i depresije, iliti tuge, ali i na one momente kada sve to kao da nestaje, kao da nagovještava da i nije sve baš bezizlazno, na što upućuje i izneseni početak ove priče.

    S obzirom da smo spomenuli instrumente sa sympho/orchestral karakteristikama, koje su predvodnici tog dijela priče, treba reći da su u njih izvanredno integrirani, prvenstveno gitaristički riffovi, koji zajedno s growl-izražavanjem gotovo u pravilu dodaju ritmičku brzinu, a ispomoć imaju u povremenim bubnjarskim blastbeatinzima.

    Preciznije, ‘klasične’ pjevačke i instrumentalne izvedbe fuzionirale su se sa onima, rock i metalu bliskima na najbolji mogući način, tako da album, iako zvuči pomalo komplicirano, s brojnim međuigrama i različitostima, ima maksimalnu dozu kompaktnosti i slušljivosti.

    Borba svjetla i tame, nagovještena u “The Origin” kreće odmah u naslovnoj pjesmi “Tales of Ithiria” (radni naziv albuma bio je “A Dark Winter’s Tale”), koja počinje otužnim ritmovima s blagim pjevanjem, i u kojoj otac poručuje sinu da “…čvrsto uhvati mač, i da bude svjestan kako postoji mogućnost da se on, kao i tisuće prije njega, više neće vratiti…”.

    Po sjajnoj tekstualnoj podlozi (koja je, kao i većina ostalog na albumu, djelo mašte genijalnog lidera benda Asisa Nasseria, gitariste i glavnog ‘growlera’), komponirana je muzika koja obiluje stalnim preokretima, sa svim spomenutim elementima, konstantnim izmjenama ritmova, a započinje pjevačkim ‘duelom’ na latinskom.

    Posebno su u njoj dojmljivi medieval/heavy međuigra u sredini pjesme, koja ima i najviše melodija, pa fantastične izmjene soprana i tenora u prvom redu, ali i ostalo clean, kao i growl i vrlo jasno zborsko uključivanje u priču. Dok je o briljantnoj izmjeni simfonijskih i aranžmana sa srednjevjekovnim obilježjima suvišno govoriti. To jednostavno treba čuti.

    Svaka pjesma, da to ne zaboravimo, ima svoj naratorski uvod, odvojen od nje, tako da se u stvari, iako ih ima jedanaest, album sastoji od svega njih šest pjesama, odnosno poglavlja, a preostalih pet je, ‘ajmo tako reći, kao nekakvih ‘predgovora’, s dubokim, dramatičnim naratorstvom u glavnoj ulozi. Ali jednako takvom muzičkom podlogom, baš kao u slučaju opširnije opisane “The Origin”.

    Chapter II: Upon Fallen Autumn Leaves” još je jedna kompleksna, višeritmična, bogata vokalno/instrumentalna pjesma, s najjačim ‘medieval’ utjecajem, ali i s jednom novom, do nje neistaknutom karakteristikom – kombiniranim scream/harsch vokalima, koji poprimaju obilježja sličnosti s black izražavanjem.

    Isto tako, to je pjesma s najjačim opernim potencijalom, djelomičnim death karakteristikama (growl/blastebeat), sjajnim riffovima, te kontrastnom kombinacijom dubokih, grubih muških, s nježnim osjećajnim ženskim vokalima, uglavnom sopranistički ‘podešenima’.

    Uvod u petu pjesmu, odnosno treći dio, “La Terra Santa“, zanimljiv je instrumental “In Des Königs Hallen“, prožet gudačko puhačkim aranžmanima, koji neodoljivo podsjeća na dvorske srednjevjekovne plesove. A baš je taj “Chapter III” nekako najmirnija pjesma, najlaganija od svih, ali ne i manje bogata stalnim ‘akrobacijama’, s naglaskom na piano, koji joj udahnjuje još veću količinu tuge i žalosti, te nešto, ipak, optimističniju harfu i flautu.

    Kako je ova najmirnija, tako je “Chapter IV: The Sleeping Child” generalno najmelodičnija, svakako najhevijaneriziranija od svih, s briljantnim i jedinim pravim solom istaknutim u svojem središnjem dijelu. Na kojeg se nadovezuje jednako dobro zborsko pjevanje i gudačka melankolija, te većinski mirniji i(li) srednji brzi ritmovi prema finišu, s puno growlanja, ali i lijepog female umirivanja do kraja.

    Ustvari, da budem skroz precizan, najmelodičnija je jedina pjesma koja ispada iz konteksta, barem onog tekstualnog, a to je “Hija De La Luna“, obrada pop hita španjolske skupine Mecano iz, mislim, 1986. godine. No da ta pjesma ne bi baš u potpunosti bila nerezonska, ‘pobrinuo’ se njezin naziv (u prijevodu “Soon of The Moon” op.a.).

    Finalni dio započinje “On These Endless Fields“, novom najavom, koja svojim tekstom (“…Njihovi teški, oklopljeni konji, jurišaju u bitku. Čovjek protiv čovjeka, mač protiv mača, čekić i sjekira protiv oklopa…”) nagovješćuje konačni obračun.

    Ujedno i finale albuma, s još jednim sjajnim orkestralnim epom, “Chapter V: The Hidden Sign“, koji kreće ‘u borbu’ u srednjevjekovnom, nešto veselijem stilu, s laganijim i ugodnijim gudačko/akustično/bubnjarskim uvodom, na kojeg se nadovezuje clean, pa growl pjevanje, a nakon toga stiže i ‘kaos’.

    Maksimalno hevijanizirani riffovi u kombinaciji s gudalima, te bubnjanjem i growlom, poprimaju death karakteristike, koje prekida i umiruje ženski zbor, sa klasično/opernim karakteristikama.

    Mada je ovo pjesma, kako mi se čini, s najmanjom uporabom soprana, ali zato ima više zborskog pjevanja, piano i violinističkih izvedbi, koje na nekim mjestima gotovo zaustavljaju pjesmu. No, uz novu dozu brzine, u koju su, opet, ugrađeni jaki riffovi, growlinzi, te više melodija, ona, a time i sam album, polako stiže do kraja.

    Doista ne znam koliko sam u ovoj, možda i malo predugoj analizi, uspio dočarati album i potkrijepiti svoju tezu da se radi o nečem najboljem što sam čuo ove godine. Možda će i podatak da je produkcija masivna, masovna i raskošna, gotovo da i nepotreban za posebno isticanje, no nije na odmet da se zna kako je i u tom dijelu napravljeno maksimalno, ići tome u prilog.

    Stoga, vjerujte da je ovo sjajan album, ali nemojte vjerovati da se radi o symphonic metalu, ako ste to negdje vidjeli i čitali, jer to je presiromašan izraz za sve što se ovdje može čuti. Ne mogu, a niti ne želim tvrditi koja bi ciljana populacija ljubitelja metala u ovome mogla uživati, jer, ovo je doista unikatno djelo i, uz stare, traži i svoje nove ‘konzumente’. I sigurno će ih naći.

    Među ‘haggardovcima milijardu posto, a da li će to uspjeti i među onima koji, recimo, vole Therion, In Extremo, Blackmore’s Night ili možda Corvus Corax, to bi trebali sami provjeriti. Realna mogućnost postoji.

    Muziku podržava