Gojira
L'Enfant Sauvage
Datum izdanja: 26.06.2012.
Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear
Žanr: Death Metal, Progressive Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kad ti jedan frend tvrdi da se “nakon 1978. godine nije pojavio nijedan dobar bend“, kad većina tvoje generacije počinje baljezgati izjave poput “ova današnja muzika nema smisla” i kada sam shvatiš da ti je nekoliko omiljenih bendova mrtvo ili na zalazu karijere, shvatiš – jebote, pa ja sam starkelja!
I onda ti jedan bend ili jedan album ponudi barem privremenu slamku
spasa i pomogne ti da se čvrsto držiš za neku granu dok te nabujala
rijeka vuče u rutiniranu muzičku krizu srednjih godina…
Oni poznati ‘gojirasti’ riffovi s vriskom gitare (ne znam kako smisliti najbolji opis onog njihovog skvičastog zvuka gitare) i nestvarni Mariovi sinkopirani ritmovi su tu – “Explosia” i “The Axe“. I redovito svemu pridruže neke nesvakidašnje melodije preko brutalnog istrzavanja ili plovni riff kao na kitici “Liquid Fire“.
Činjenica je da svoj stil (sviračke sposobnosti i aranžmane) obilato koriste i da neki dijelovi albuma prizivaju riječ ‘ziheraštvo’, ali što čovjek može kad čak i u dosadnijoj “The Gift of Guilt” ili prenakrcanoj “Planned Obsolescence” uspiju ubaciti odličan riff ili agresivni dio kojem čovjek teško može odoljeti?! Npr. kombinacija hipnotizirajuće clean gitare u ulozi soliranja preko brutalne metlačuge na “Mouth of Kala“.
Kontrast tome bila bi simpatična “Born In Winter” gdje čujemo rijetku pojavu – Joe pjeva mirnim umornim glasom. Ali, naravno – budi se Gojira i nastaje nekakva Gojirina power balada, ako tako nešto uopće smijemo definirati.
Jedino što bi netko mogao prigovoriti ovom albumu je da je album – očekivan. Ali što znači biti ‘očekivan’ kada se radi o podosta unikatnom stilu koji će i ovako svi prepoznati na prvu loptu?! Mislim da smo tako nešto govorili za Tool i njihov ‘obični’ “10000 Days“, a da ne govorim kako dugo su svoje gradivo utvrđivali jedni Maideni. Bogohuljenje bi bilo Gojiru smjestiti među takve ‘definirajuće’ bendove, jer moraju još žganaca pojesti i godina propatiti, ali ovo je točno onakav album kakvom sam se nadao. Pogotovo u vrijeme kada me muzika i novi albumi češće razočaravaju nego oduševljavaju. Bilo svojim žanrovskim iskakanjem iz tračnica ili jednostavnom (ne)kvalitetom…
Gojira definitivno obilježava ovu generaciju metala, a konstantnom kvalitetom sigurno ne mogu pogriješiti! Tek je srpanj, a ja već imam jedan od albuma godine. Obećavam to cijelom Internetu, a njemu obećati – to nije mala stvar…