Baisée impressionnant

    1995

    Gojira

    L'Enfant Sauvage

    Datum izdanja: 26.06.2012.

    Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear

    Žanr: Death Metal, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Explosia
    2. L’Enfant Sauvage
    3. The Axe
    4. Liquid Fire
    5. The Wild Healer
    6. Planned Obsolescence
    7. Mouth of Kala
    8. The Gift of Guilt
    9. Pain Is a Master
    10. Born in Winter
    11. The Fall

    Kad ti jedan frend tvrdi da se “nakon 1978. godine nije pojavio nijedan dobar bend“, kad većina tvoje generacije počinje baljezgati izjave poput “ova današnja muzika nema smisla” i kada sam shvatiš da ti je nekoliko omiljenih bendova mrtvo ili na zalazu karijere, shvatiš – jebote, pa ja sam starkelja!

    I onda ti jedan bend ili jedan album ponudi barem privremenu slamku
    spasa i pomogne ti da se čvrsto držiš za neku granu dok te nabujala
    rijeka vuče u rutiniranu muzičku krizu srednjih godina…Svi žanrovi opasno su izlizani i iscrpljeni i u vrijeme kada bendova ionako ima previše, nekako lakše se vratiš ‘legendarnim’ albumima i kratiš slobodno vrijeme. I onda usred sveg zasićenja u metal zajednici izroni bend koji se ne izdrkava spajanjem čembala, saksofona, cajke i jazza s heavy metalom, već stvori slušljivi zvuk dovoljno specifičan da ga prepoznaju – svi! Gojira je odrasla, prešli su u ‘velike dečke’ (čitaj: potpisali za Roadrunner) i snimili album koji je pogodio sve što je gađao!

    Francuskim naslovom probali su dokučiti onu slobodu koju nerijetko zagovaraju svojim ekološkim tekstovima o prirodi, a pokušaj francuskog naslova ovog teksta dobro opisuje kako su opet uspjeli izbalansirati najžešći zvuk i atmosferičnost, kakvih sam se nedavno prisjetio Neurosisovom “The Last You’ll Know”…

    Oni poznati ‘gojirasti’ riffovi s vriskom gitare (ne znam kako smisliti najbolji opis onog njihovog skvičastog zvuka gitare) i nestvarni Mariovi sinkopirani ritmovi su tu – “Explosia” i “The Axe“. I redovito svemu pridruže neke nesvakidašnje melodije preko brutalnog istrzavanja ili plovni riff kao na kitici “Liquid Fire“.

    Muziku podržava

    Činjenica je da svoj stil (sviračke sposobnosti i aranžmane) obilato koriste i da neki dijelovi albuma prizivaju riječ ‘ziheraštvo’, ali što čovjek može kad čak i u dosadnijoj “The Gift of Guilt” ili prenakrcanoj “Planned Obsolescence” uspiju ubaciti odličan riff ili agresivni dio kojem čovjek teško može odoljeti?! Npr. kombinacija hipnotizirajuće clean gitare u ulozi soliranja preko brutalne metlačuge na “Mouth of Kala“.

    Kontrast tome bila bi simpatična “Born In Winter” gdje čujemo rijetku pojavu – Joe pjeva mirnim umornim glasom. Ali, naravno – budi se Gojira i nastaje nekakva Gojirina power balada, ako tako nešto uopće smijemo definirati.

    Jedino što bi netko mogao prigovoriti ovom albumu je da je album – očekivan. Ali što znači biti ‘očekivan’ kada se radi o podosta unikatnom stilu koji će i ovako svi prepoznati na prvu loptu?! Mislim da smo tako nešto govorili za Tool i njihov ‘obični’ “10000 Days“, a da ne govorim kako dugo su svoje gradivo utvrđivali jedni Maideni. Bogohuljenje bi bilo Gojiru smjestiti među takve ‘definirajuće’ bendove, jer moraju još žganaca pojesti i godina propatiti, ali ovo je točno onakav album kakvom sam se nadao. Pogotovo u vrijeme kada me muzika i novi albumi češće razočaravaju nego oduševljavaju. Bilo svojim žanrovskim iskakanjem iz tračnica ili jednostavnom (ne)kvalitetom…

    Gojira definitivno obilježava ovu generaciju metala, a konstantnom kvalitetom sigurno ne mogu pogriješiti! Tek je srpanj, a ja već imam jedan od albuma godine. Obećavam to cijelom Internetu, a njemu obećati – to nije mala stvar…

    Muziku podržava