Autentične priče starog prdonje

Steve Wold ima životopisnu biografiju lutalice, povremenog farmera i tonca ili glazbenika koji je radio sa slavnim imenima poput Johna Lee Hookera ili Janis Joplin. Prešavši šezdesetu, pod imenom Seasick Steve konačno je počeo objavljivati vlastite albume i dočekao svojih pet minuta.

U malom ponavljanju povijesti starijeg američkog bluesera prvo je
prihvatila britanska i nakon nje europska publika. Izgleda da na Starom
kontinentu kakofonija koju stvara agresivna industrija zabave sa svojim
umjetno stvorenim ‘celebrityima’ još nije potpuno zaglušila ljude
željne nečega sirovog i autentičnog.

Glazba Seasick Stevea uistinu je sirova, najbliži srodnik u zadnje vrijeme popularnih hobo-blues bendova poput The Black Keys ili njihovih štićenika Left Lane Cruiser koji su nedavno imali odličan nastup u Zagrebu. Od spomenutih bendova Steve je i autentičniji, jer dok oni maštaju o lutanjima, Steve je stvarno živio životom potucala, pa kad pjeva o besciljnim ukrcavanjima s vlaka na vlak, prijateljstvu s mrakom i samoćom, ili uživanju u vožnji traktora, Steve pjeva o svom životu i to se osjeti.

Njegova je izvedba nešto manje agresivna od mlađih kolega, ali nikako beskrvna i čemerna. Steveov novi album “Man From Another Time” je podijeljen na stvari koje Steve sam pjeva i svira na ručno rađenim žičanim instrumentima te na one u kojima mu se bas, bubanj i električna gitara pridružuju u stvaranju hipnotičkog boogiea.

Dobar nagovještaj o onome što slijedi je već naslov uvodne “Diddley Bo“, koja je posveta Steveovom istoimenom jednožičanom instrumentu, ali i primitivnim i zaraznim ritmovima koje je patentirao Bo Diddley.

Steve je vrstan svirač, sposoban da konstantno ubacuje male zgodne melodije i sitne detalje da skoro i ne primijetite kako u pjesmi nema nikoga osim njega. Stvari odsvirane s kompletnim bendom se također drže filozofije manje je više, jer ogoljena glazba i produkcija na polju slušateljevih impresija postižu moćan efekt. Slušajući album čujete brujanje dizelskog motora, osjećate miris svježe preorane zemlje i okus domaće rakije.

U naslovnoj pjesmi kaže kako se kao mlađi čudio zašto starci stalno pričaju o prošlosti, ali sad je i on došao u tu fazu te mu je najveći strah da se prije smrti ne pretvori u ‘starog prdonju’. Stoga mu nije jasan ni interes koji mladi pokazuju za njega te ih pita zar nemaju pametnijeg posla nego slušati čovjeka iz nekog drugog vremena.

Ne Steve, izgleda da u današnjem Globalnom selu gdje je sve svima dostupno, a opet se svi sve više zatvaramo u sebe i svoje krletke, i nemamo puno pametnijeg posla od slušanja priča čovjeka koji je život živio punim plućima. Možda te priče i nas inspiriraju na barem kratkotrajan bijeg od gradske kolotečine.