Australski metal skandinavskih korijena

Ako su u svojoj domovini Australiji možda bend od nekakvog posebnog značenja, na europskom, u prvom redu, pa i na svjetskom metalnom podiju Truth Corroded ne bi trebao predstavljati nešto posebno.

Iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, kombinacija brutalnih tonova uz razbješnjele vokale, mitraljirajuće bubnjanje, nabrijane distorzivne, atonalne riffove i melodiozne solaže nešto je što već odavna ne plijeni neku jaču pozornost. Miks melodičnog s klasičnim deathom, thrashom i heavyem toliko je ispijena, isisana čak, da svaki novi pokušaj reinkarnacije izgleda i zvuči pomalo dosadno i skoro pa totalno neinventivno.

Sličan je slučaj i s albumom “The Saviours Slain“, kojeg iz (pod)prosjeka izdvaja tek vrhunska bubnjarska tehnika, osjećaj za melodiju, riffična svestranost i monstruozni vokali Jasona Northa. Dakle, ništa specijalno što bi ga jače i više uzdiglo. Čak niti činjenica da su bendu u snimanju asistirali Craig Locicero iz Forbiddena i Bret Hoffman iz Malevolent Creation. Najviše toga ipak je unutar granica death/thrasha, s time da glazbena forma više vuče prema deathu, dok su tekstovi o politici, socijali i religiji nešto bliži thrash metalu. Dakle, Truth Corroded je jedan u moru bendova spomenutog stila kojeg bi po glazbenoj formi doista teško, gotovo pa nemoguće bilo identificirati i prokazati u društvu subžanrovskih srodnika. Puno bendova sliči njemu, mnogima sliči on, a kao neki orijentir ekipi koja se s TC još nije susrela, a htjela bi, recimo da su slični The Crown. Uz ostale.

Čak 11 pjesama (plus “Precipe Intro”) i skoro 50 minuta trajanja također je jedna otežavajuća okolnost, jer s vremenom album postaje skoro naporan, pjesme preslične i sve teže za slušanje. U biti, slične bi i bile da album traje podnošljivijih 40-ak minuta, no u toj bi varijanti bile vjerojatno lakše probavjjive. Uglavnom su rađene po sličnoj shemi, s urnebesnim ritmovima u kojima dominiraju vokal, bubanj i brzi riff, a u središnjem dijelu se ritam malo smiruje i do izražaja dolaze uglavnom očišćeniji, heavyu naklonjeni gitarski solo dijelovi. “They Are Horror“, “The Fall Endless” ili “Last Of My Flesh” bili bi reprezenti albuma, a razlike nalazimo u “Sea Of Flames“, također agresivnoj pjesmi, ali sporijeg, ili bolje reći srednjeg do umjereno brzog tempa.

Ili pak u nešto kompaktnijoj, pjesmi poliritmičnog usmjerenja “I Misery”, nakrcanijoj solažama i nešto malo atomsferičnih akustika, te “Hallowed Black Sun”, akustikama, mirnim i melankoličnijim, čak predapokaliptičnim tonovima kombiniranim sa srednje brzim death/thrash shemama. Uglavnom, album kojeg bi mogli pripisati skandinavsko-švedskoj školi s kraja pretprošlog desetljeća, čijim su satovima evidentno nazočili i članovi Truth Corrodeda.

Benda koji se otisnuo u svijet iz najudaljenijeg kontinenta zahvaljujući proeuropski orijentiranoj glazbi, koja mu je do sada donijela sasvim solidnu karijeru, ispunjenu nastupima s nekim poznatim bendovima, tipa Fear Factory, Lamb Of God, Arch Enemy, Behemoth, In Flames, Chimaira, Sepultura, Forbidden, Death Angel ili Malevolent Creation. Glazba im je namijenjena upravo publici tih i sličnih bendova. U nešto većim i širim krugovima ne da će teško, nego će užasno teško postići.