Australija objavila rat radio stanica

Howling Bells? A što je to? Prošla baba s kolačima? Ne baš… Australski indie-rock u (novoj) inkarnaciji Howling Bellsa dolazi pred najveće križanje dosad ne znajući da je u jednom smjeru provalija, a četvorka iz Sydneya predvodi put drugim studijskim albumom “Radio Wars” – medaljom s tri naličja i dvosjeklim mačem tupoga vrha.

Prošle su dvije godine od izlaska na glazbenu scenu prvijencem “Howling Bells” na čiju se šačicu promocije jedino mogu potpisati Placebo i The Killersi, a ova imena itekako zvuče obećavajuće jer upravo su oni omogućili Australcima da im otvaraju rasprodane koncerte.

Mislite li da nitko ne zna za Juanitu Stern i momke? “Grdno se varate” ofucana je fraza, ali grdno se varate. Prvi ukoričeni glazbeni zapis hvalevrijedna je mačeta kojom se krčio put iz australske pustinje do maglovitog otoka gdje se bend nastanio, barem u glazbeno-izdavačkom smislu, i tu položio svoje drugo, tipično ‘british’ čedo koje su kritičari odmah namjeravali strpati u lijes, ali ono je glasno i zločesto.

Prvi elektromagnetski metak ispucava “Treasure Hunt” sa svojim neizvjesno-pred-apokaliptičnim karakterom. Koračnica je to sa prizvukom The Cardigansa i The Cranberriesa, ali samo na trenutke.

Čini se kako se radi o vokalnom naganjanju pozadinskog glasa iz mraka koji pokušava dostići Juanitu i čini se kako se upravo kontrasti glasa u ovome smislu pokazuju kao glavni parametar postizanja tempa i dinamike, koja se naprosto od umora gubi u “Cities Burning Down“.

Jeziva pjesma u kojoj se, čini se, ona apokalipsa ostvarila, a jedina preživjela vokalistica kao da banalizira melodioznošću morbidan tekst i činjenic da grad ponovno gori njoj je simpatičan izvor inspiracije. Naglašeni bas i ponavljanje naslova doprinose sanjivosti i zamućivanju dojma, kao u nekom polusnu.

Specifičnost ovog albuma dvostruka je i ogledava se u tekstualnom aspektu iz kojeg je vidna auto-inspiracija, odnosno nastanak pjesme iz prethodne kojoj tek jedan stih može poslužiti kao inspiracija za stvaranje cijele nove pjesme, pa se tako ‘digital hearts’ iz uvodne pretvaraju u “Digital Hearts“, jedan od nebrušenih bisera albuma.

Jednako tako, sanjivost i mračnost konstante su po pitanju atmosfere, što je posebice osjetno u “Nightingale” koja istovremeno ima onu jutarnju svježinu pjesme i toplinu stihova koju oduzimaju gotovo nečujne, ali opet prisutne i jezive orgulje čija se melodijska linija pravilno ponavlja i dovodi do jeze i netom prije kulminacije prekida ju dionica basa.

Donekle se približava optimizmu u “Let’s Be Kids Again“, no poslušavši stihove “Let’s be kids again/life was so simple then” ipak je jasan nostalgično-utopistički nagon za nepovratom i boljom prošlošću.

Spomenuta je jasna povezanost pjesama i stvaranje jedna druge, pa stoga i “Ms.Bell’s Song (Radio Wars Theme)” označava potonuće u potpunu melankoliju i depresiju.

Balada s akustičnim početkom sporadično prokoketira s instrumentima uključenim u struju, no ipak se vraća na dobar stari zvuk žice što će vjerojatno u nekoj live varijanti tako i zaživjeti – kao akustična rock balada. No, s prestankom balade dolazi do pauze i zatim naglog ponavljanja dionica basa i stvara se dramska napetost; iščekivanja onog nečeg nepoznatog iz mraka – ratova radija.

Kako se očito radi o jednom organičkom albumu izrazito emocionalnog karaktera, nevidljivim žicama povezanog za protagonista, tako funkcioniraju i pjesme poput “Golden Web” s najizrazitijom narativnom i asocijativnom strukturom.

Naime, radi se o ugrizu pauka i s razvijanjem pjesme, otrov polako utječe na lucidnost i svijest Juanite i čini se kako počinje halucinirati te naposljetku komunicirati s paukom dok on plete mrežu oko nje paralizirane.

Suprotno od ove svakako najbolje pjesme, najavni singl “Into The Chaos” ziheraški je potez benda, nastao prema klasičnim kalupima brit-rocka i ako je po njemu suditi smjer razvijanja, Howling Bells su osuđeni na utapanje u masi imena koji su postali mainstream težeći tome da budu indie.

Album naposljetku završava pomalo birtijaškom i tipično američkom “How Long“, ni po čemu kreativnom i inovativnom. Od dosadno plitkih i patetičnih riječi, do udaranja po bubnjevima tek toliko da se vokal ne nađe sam.

Zanimljivo je kako se “Radio Wars” postavio kao sasvim svjež i apsolutno nespojiv uradak s prethodnim. Ovoga puta se iz tuge zašlo u mračne šume melankolije i straha, što bi sadržajno više odgovaralo hladnim Britancima, negoli temperamentnijim Australcima.

No, korak dalje ne znači nužno i korak naprijed, što dovodi u pitanje publiku benda za koju on zasad još nije spreman, već svojom žanrovskom nedefiniranošću lebdi između zvijezda i čvrstog tla.

Ako je cilj bio stvoriti jedan sasvim tipičan britanski album, cilj zasigurno nije postignut, no na dobrom su putu. Ipak, Howling Bells su ovako samo potvrdili kako gaje vlastiti i prepoznatljiv zvuk koji je teško ukalupiti zbog svoje tendencije ka voljnom utapanju u noćne more ili podsmjehivanju spaljenim gradovima dok se bas dionice pravilno jedna za drugom nižu kako bi dosegle vrhunac sanjivosti.