Aristokrati svih zemalja, ujedinite se!

Hedonist, ljubitelj svega profinjenog, uglađen, šarmantan, širokog porculanskog osmijeha – to je sve Bryan Ferry.

Čovjek je uspio da ga vole domaćice (album “Avalon”) i pravovjerni
rockeri (vidi albume “Roxy Music” i “For Your Pleasure”), a nije suočen s
optužbama da se prodao.

U njegovoj biografiji stoji da je svojim pjevanjem impresionirao progresivce King Crimson, radio je s Brianom Enom (ima ga i ovdje), obrađivao je sve i svakoga, uglavnom uspješno. Za omote svojih albuma uglavnom je slikavao žene ne pretjerano ružnih tijela i lica (npr. Jerry Hall), a omot “Olympie” krasi Kate Moss.“Olympia” je Ferryev autorski album, izdan osam godina nakon prethodnog autorskog albuma “Frantic”, a ovako dug povijesni uvod je tu iz razloga što Ferry poput olimpijskog petobojca savladava sve glazbene discipline kojima se bavio u životu. Tu su mu priskočili i prijatelji Phil Manzanera, Brian Eno, Flea, David Gilmour, Mani (Primal Scream), Dave Stewart… Doduše, prijateljstvo je jedno, a umjetnički dojam drugo: prijatelji prate Ferrya u zadanim ciljevima – dočaravanje romantičnih i erotičnih fantazija u sjaju onog starog mitskog Hollywooda.

Zanatski je to vrlo korektan album, ima glavu i rep, no nije remek-djelo. Osjeti se da se album kuhao dugo vremena, sve dok snimke nisu zadovoljile Ferryeve visoko postavljene standarde. Ferryev postupak na ovom albumu je postmodernistički: filozofija je ‘sve može i sve ide’, ali se pametno dozira. Tu su primjesi campa, tvrđih plesnih obrazaca, ambijentalnih pasaža, od kojih su neki na tragu albuma grupe Roxy Music iz kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, a neki zazivaju devedesete i tadašnje smjerove plesne elektronike.

Ferry je još imao snage obraditi klasik Jeffovog tate Tima Buckleya “Song To The Siren“, ali onda se morao suočiti da ta stvar (jedna od remek-djela popularne glazbe) jede ostale pjesme za doručak. “No Face, No Name, No Number” grupe Traffic je decentno obrađena, a originali pokazuju Ferrya u solidno inspiriranom izdanju. Povremeno će zvuk biti gust i zagušen u želji da se dočara grandioznost, no svirka solidno ‘vadi’ takve stvari.

Sportskim rječnikom rečeno, “Olympia” je album koji Ferryu omogućava da ispuni olimpijsku normu, no za medalju slušatelj se ipak treba okrenuti albumima iz zlatnih dana grupe Roxy Music.