Arhitektura bez građevinske dozvole

U slučaju da znamo da će nas zadesit smrt, kao što glasi naslov ovog albuma čije je ime “In Case We Die“, vjerojatno bi poželjeli da ona dođe što prije i odvede nas u sljedeći život, jer obilje ubitačnih trenutaka na njemu ima upravo takav efekt na slušača. Barem onog ‘normalnijeg’. Nekim ljudima bi jednostavno trebalo zabranit ulazak u studio i snimanje muzike za šire mase, jer me nekako strah nuspojava koje bi se mogle dogoditi tim masama koje bi naivno nasjele na ovakvu sprdačinu od muzike.

Ali dobro, nema smisla biti toliko brutalan, ipak se treba držati one dobre stare ‘tko voli nek’ izvoli’. Pa ako ćete izvolit, pripremite se na iritantne vokale, infantilne forme (nekih) pjesama, onaj pristup koji se može opisati rečenicom ‘kao, kako smo zabavni i cool, ajmo radit što gluplje pjesme, pa se možda svidimo nekome s tom našom kvazi-zabavnošću’. Moram priznat da su meni takve stvari visoko pozicionirane na top ljestvici odbojnosti.

Opet, ovim ambicioznim Australcima se mora priznati da imaju širok pristup u interpretaciji muzike koju rade, pa je samim time i opis albuma težak. Ta težina je u rangu situacije sporazumijevanja prosječnog Mađara, koji ne priča ni jedan strani jezik, s Marokancem usred afričke pustinje. Kada bi petero potpuno različitih ljudi moralo dati svoj opis, vjerujem da bi se čulo sve i svašta u mišljenjima, iako iz te hrpetine nebi mogli izvuć nikakav logičan zaključak.

Eto, želite li se ubiti u širokorasponskom indie-rocku kojeg ponekad prožima Monty-Pythonovska parodičnost, u kombinaciji s iznenadnim izljevom energije u stilu Bloc Partyja i nenadanim upadom zbora koji zvuči kao da je iz centra Moskve, onda je ova helsinška arhitektura bez dozvole baš za vas.