Architects – Ulazak u petu fazu tugovanja

Većina psihologa slaže se kako postoji pet faza tugovanja: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Čini se kako su Architects kroz glazbu stigli do posljednje.

Početak mog puta s Architectsima započeo je otprilike u vrijeme kada je jedno veliko poglavlje benda završilo. Gitarist i jedan od pokretača svega Tom Searle izgubio je borbu s karcinomom, a njegov brat, bubnjar Dan Searle, ostaje jedini originalni član benda. Taj spoj agonije, bijesa i tuge zbog gubitka rezultirao je njihovim najboljim albumom i, po mom mišljenju, najboljim metal albumom 2018. godine. “Holy Hell” bio je početak novog poglavlja, a “For Those That Wish to Exist” nastavak je tog procesa u kojem je glavnu palicu u pisanju tekstova potpuno preuzeo Searle.

Članovi benda prisiljeni su živjeti s velikim gubitkom, a ovaj album čini se kao novi početak. Nisu se ograničili unutar žanra u kojem su postali popularni. Mogao se osjetiti određeni dašak, na trenutke melankolične, a na trenutke agresivne iskrenosti onoga što zapravo žele stvoriti. U službenoj objavi rekli su da je album inspiriran “globalnom nesigurnošću u 2020. godini i nazirućim prijetnjama za budućnost čovječanstva”. Prema riječima Searlea radi se o pogledu na čovjeka i njegovu nemogućnost da promijeni način života kako bi očuvao ljudski rod i spasio planet.

Singlovi “Black Lungs” i “Animals” zaokupirali su pažnju i meni i svim ostalim ljubiteljima njihove glazbe. Bili su dokaz kako Architects stvaraju nešto drugačije, nešto što bi moglo dobiti i prostor na radio stanicama, ali istovremeno prenositi svoj prepoznatljiv zvuk zbog kojeg su i stekli veliku popularnost unutar žanra. Riskirali su, ali rizik se isplatio. Na ranijim albumima nisu se mogli često čuti puhački instrumenti, ali na pjesmi “Dead Butterflies” zauzimaju sredinu pozornice, dok posljednji objavljeni sing “Meteor” donosi velike prizvuke arena rocka.

Da ne bi sve ostalo na novostima, tu su “An Ordinary Extinction” i “Discourse Is Dead” koji podsjećaju na ranije albume, kao i sjajna “Impermanence” gdje gostuje vokalist Parkway Drivea Winston McCall uz nezaboravan breakdown u drugoj polovici pjesme. Britanski metalci nisu se tu zaustavili s gostovanjima drugih glazbenika. Svoj obol na “Little Wonder” dao je Mike Kerr iz Royal Blooda, a na “Goliathu” Simon Neil iz Biffy Clyroa.

Iako smo to znali i od ranije, domet vokala Sama Cartera ponovno pozitivno iznenađuje iz pjesme u pjesmu – od brutalnih screamova pa sve do nježnih vokala na “Flight Without Feathers” kakvu bend nikada ranije u svojoj karijeri nije napisao. Nakon 53 minute dolazi i akustična “Dying Is Absolutely Safe” koja se jako dobro uklopila u tematiku i zvuk kompletnog albuma.

Jesu li Architects nadmašili “Holy Hell”? Definitivno bih rekao da nisu i vjerojatno do kraja karijere neće, ali “For Those That Wish to Exist” može se uvrstiti uz “All Our Gods Have Abandoned Us” – odmah pri vrhu njihovog opusa i kao dobra podloga za neki sljedeći album.