Arcade Fire: Blijedo istraživanje dosad neistraženog terena elektronike

    3113

    Arcade Fire

    Reflektor

    Datum izdanja: 30.10.2013.

    Izdavač: Virgin Records / Universal Music

    Žanr: Elektronika, Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Reflektor
    2. We Exist
    3. Flashbulb Eyes
    4. Here Comes The Night Time
    5. Normal Person
    6. You Already Know
    7. Joan Of Arc
    1. Here Comes The Night Time II
    2. Awful Sound (Oh Eurydice)
    3. It’s Never Over (Oh Orpheus)
    4. Porno
    5. Afterlife
    6. Supersymmetry

    2013. bi mogli proglasiti pravom indie godinom, budući da su tijekom nje najbitniji indie bendovi, aktivni još od 2000. godine (izuzev Jacka Whitea i The Black Keysa), objavili nova izdanja.

    Istini za volju, neki su pribjegli ‘best of’ kompilacijama (The Cribs, Art Brut, uskoro The Killers), ali većina njih je složila studijske albume od kojih su neki razočarali, a neki u potpunosti oduševili. Ipak, brojni su ostali na razini prosjeka, osobito oni koji su se uvelike odmakli od svojih korijena, ali to je i razumljivo, budući da bendovi ne žele uvijek cupkati na jednom mjestu.

    Malo po malo se tako otkrivala i priča o novom albumu Arcade Firea, za kojeg slobodno mogu reći da je kreativno nadmašio sve generacijske bendove. Razbili su iluziju da jedan mali kanadski bend može u takvom hypeu pokoriti svijet, iz albuma u album mijenjati svoju ćud i praviti bezvremenske hitove koje su nam prezentirali na dosadašnja tri albuma.Kako je vrijeme odmicalo, curilo je sve više informacija o novom albumu, a najzanimljivija je bila vijest da su Arcade Fire ovom zgodom surađivali sa sada već legendarnim Jamesom Murphyem iz ne tako davno umirovljenih LCD Soundsystema. Naravno, kod mnogih se nad glavom pojavio veliki upitnik: kako će jedan elektroničar zapakirati baroque pop bend kao što je Arcade Fire?Hrabar iskorak prema elektronici, koju dosad nisu pretjerano koristili, Arcade Fire je ispromovirao kroz suradnju s Googleom u pjesmi “Reflektor“, po kojoj inače cijeli album nosi ime. Upravo je naslovna pjesma i glavna varka albuma: u njoj bend zvuči točno na razmeđi između Arcade Firea i LCD Soundsystema, ali i dalje s jasnim naznakama da su to Arcade Fire.Pjesma je vrlo skladna, dinamična, plesna, prodorna… Ukratko, rasplesani baroque pop, indie nove generacije, siguran hit… Da, nažalost, to je i jedina toliko zabavna pjesma s albuma koja vas tjera na ples i zabavu, dok su druge mračnije, usporenije i duboko uronjene u synth pop glazbu ’80-ih.

    Dodatni problem albuma leži u progresivnosti. Pjesme, naprosto, traju u nedogled, zbog čega se gubi njihova fokusiranost, pa preslušavanje albuma u cijelosti odnosi dio šarma koji nude pojedine pjesme, a od kojih svakako najviše treba istaknuti već spomenutu naslovnu skladbu, “Here Comes the Night Time” te “Afterlife“.

    Muziku podržava

    Ostatak albuma previše zaostaje za ovim pjesmama i to je ono što je ovdje najveća mana. U dosadašnjem radu, ako je i bilo nekih prosječnih trenutaka, oni su bili odlično uklopljeni u cjelinu i sve je lagano klizilo, te se moglo uživati u albumu kao cjelini. Međutim, ovdje to nije slučaj, posebno iz razloga što je album dvostruki, podijenjen na dva CD-a, iako se fizički dalo ‘stisnuti’ na jedan.

    Osjećaju se veliki utjecaji Davida Bowiea u novom zvuku benda. Dobrog starog Bowieja od prije nekoliko desetljeća kada se igrao s mnoštvom različitih zvukova. To se može zamijetiti u skladbi “Flashbulb Eyes” u kojoj su nadodali i Petera Gabriela, tako da uopće i ne treba čuditi što je sam Bowie gostovao u najavnom singlu, inače kao njihov veliki fan.

    You Already Know” je najživlja i najblještavija pjesma s albuma gdje se najviše osjećaju utjecaji plesnije glazbe od prije otprilike tri desetljeća, dok je “Joan of Arc” poprilično dužna Garyu Glitteru i ranom glam rock zvuku. Dojma sam da je upravo ova pjesma ono što je bila “Month of May” na prošlom albumu, skladba koja uvelike odudara od svega, ali će dobro zvučati uživo. Barem se tome nadam…

    Drugi disk započinje s “Here Comes the Night Time II” koja je tipična repriza kakve su znali izdavati The Flaming Lipsi u najboljim danima. Ipak, ‘alternativna’ verzija uspješnice s prvog diska je prilično troma i dosadna, te sva sreća da traje nešto manje od tri minute (jedino je “Flashbulb Eyes” kraća od nje).

    Ode Orfeju i Euridici “Awful Sound (Oh Eurydice)” i “It’s Never Over (Hey Orpheus)” podsjećaju na ranije albume benda, a po atmosferi su najbliži “The Suburbsu”, odnosno “Neon Bibleu”, ali ih opterećuju njihove dužine. Druga polovica skladbe “Awful Sound (Oh Eurydice)”, posebno u dijelovima s himničnim beatlesovskim harmonijama, djeluje uvjerljivo, psihodelično i moćno, dok “It’s Never Over (Hey Orpheus)” opet uvodi plesne rockerske dionice.

    Promjene su nužne, i to sam Arcade Fire zna, pa se zato iz albuma u album mijenjaju i nadograđuju svoj zvuk. Kada posložimo njihove albume jedan do drugoga, jasno se vidi sav napredak koji je bend sviralački postigao. Započeli su bombastičnim mračnim tugaljkama, pa skrenuli u nešto vedrije vode, da bi kulminirali u vlastitoj verziji americane, a logičan slijed događaja je bio da pokušaju uključiti i elektroniku, a za taj dio posla nisu mogli izabrati boljeg meštra od Murphya.

    Ipak, ukupan dojam i nije nešto, previše toga je prepušteno slučaju, što se dosad nije događalo. Jasno se vidi da se mnogo radilo na pjesmama jer svaka pjesma i dalje ima pregršt sitnih ukrasa koje daju širinu pjesmama, ali, općenito, melodije su zakazale, pa samim time niti tekstovi i harmonije nisu uspjele sjesti na svoje mjesto, a, ponavljam, mnogo toga leži i u predugačkim pjesmama (svega nekoliko ih je ispod pet minuta).

    Sama dužina pjesama i ne bi trebala biti problem, što su dokazali na najboljim skladbama albuma “Reflektor”, “Here Comes the Night Time” i “Afterlife” na kojima nemaš dojam da pjesma ‘traje i traje’, ali primjerice u “Porno” slušaš i ne vidiš nikakvu razgradnju melodije, a ‘traje i traje’, pa se pitaš kada će konačno taj kraj. Takvih momenata je previše.

    Dosta bendova se u zenitu popularnosti počelo igrati s elektronikom (U2, Radiohead, Franz Ferdinand…) i to često bezuspješno, pa su se prije ili kasnije vraćali svom klasičnom zvuku. Vidjet ćemo što će vrijeme pokazati kakav je utjecaj “Reflektor” imao kod publike, odnosno kod samog benda, ali ovako se doima kao blijedo istraživanje dosad neistraženog terena elektronike s tek povremenim ubodima koje razbuđuju slušatelja.

    Nakon izvrsnog najavnog singla “Reflektor”, ipak se očekivalo mnogo dojmljivije ostvarenje, a dobili smo album kojem nedostaje snage. Možda će on proraditi kroz neko vrijeme kao što je možda trebalo i “The Suburbsu”, ali današnje vrijeme ne oprašta mnogo, te mnogi nakon prvog slušanja odlučuju o tome koliko će nešto slušati. Svakim novim slušanjem album biva zericu bolji, ali je i dalje previše udaljen od genijalnosti koju su pokazali na prethodnim albumima.

    Muziku podržava