Arcade Fire nije najbolji kanadski bend!

    2388

    Tokyo Police Club

    Champ

    Datum izdanja: 08.06.2010.

    Izdavač: Mom + Pop Music Co.

    Žanr: Indie Rock, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Favourite Food
    2. Favourite Colour
    3. Breakneck Speed
    4. Wait Up (Boots of Danger)
    5. Bambi
    6. End of a Spark
    7. Hands Reversed
    8. Gone
    9. Big Difference
    10. Not Sick
    11. Frankenstein

    Pogledamo li povijest glazbe, vremenski možemo vrlo lako odrediti kako su se kretala žarišta pop-rock industrije i samog glazbenog stvaranja.

    U ’50-ima. je to nedvojbeno bila Amerika, predvođena Leiberom i Stollerom kao glavnim tekstopiscima za velike izvođače kao što je Elvis Presley, tu je još onda bio i Buddy Holly, pa Sinatra itd. Početkom ’60-ih. je i dalje sve bilo u rukama Amerikanaca sa, primjera radi, Orbisonom i Dylanom, no onda se događa tzv. britanska invazija koju predvode Beatlesi, Stonesi i Kinksi koja glazbu premješta na Otok do kraja desetljeća.

    Glazba ostaje u Britaniji i početkom ’70-ih. zbog glam-rocka kojeg distribuiraju David Bowie i T.Rex, makar s druge strane Atlantika postoji jedan isto tako kvalitetan glam-rock izvođač – skupina New York Dolls, ali i oni bivaju ugušeni pod utjecajem britanizacije. Sve kasnije je zapravo suviše mučno i komplicirano za samo čitanje, a kamoli za pisanje pa možemo samo generalno nabrojati tu tranziciju između Britanije i Amerike – dakle početkom ’80-ih. opet Britanija dobiva premoć koju zadržava, pomoću ,”Tainted Love” Soft Cella, The Smithsa, New Ordera, Pet Shop Boysa i prvijencem Stone Rosesa, sve do 1990. kada se sve na dva desetljeća zabetoniralo u SAD s pojavom prvo, nemilih mi, Guns N’ Roses, pa kasnije Nirvane i inih fenomena.Danas se u sve to isprepletala jedna sasvim nova sila koja do sada uopće nije bila u igri (dobro, Bryan Adams i Rush su malo skrenuli pozornost, ali ništa pretjerano), pa je tako zapravo uspjeh Arcade Fire svojevrstan šok koji poglede baca malo sjevernije od Los Angelesa.

    Kanada je danas, možemo realno reći, najveći izvoznik kvalitetne i moderne rock glazbe u svijet; s bendovima kao što su The Rural Alberta Advantage, Put the Rifle Down i već spomenuti Arcade Fire. I sada tom opusu vrhunskih glazbenika možemo sasvim sigurno pridodati mladi Tokyo Police Club, bend čiji su članovi stari tek oko 23 godine.

    Muziku podržava

    Svoj su odličan EP prvijenac pod imenom “A Lesson In Crime” izdali još 2006., a sadržavao je poluhit “Nature oft he Experiment”, i smatram ga najboljim EP-om izdanim još tamo od Suede i “The Drowners”. Drugi EP je stigao godinu dana kasnije pod imenom “Smith EP” koji je samo dokazao kontinuitet dobrog rada. I onda, 2008., napokon je izdan prvi studijski album pod imenom “Elephant Shell” koji bi, da ga sada recenziram, dobio 4/5; a on je izrodio prvi pravi hit ovog mladog benda – imenom “Your English is Good”.

    I eto ove 2010. stigao je s moje strane željno iščekivani “Champ” koji je nevjerojatno slušljiv materijal. Sofisticirano korištenje fuzije ‘sintića’ i distorzirane gitare je dovedeno do savršenstva u jednu vrlo plesnu i pjevnu harmoniju kojoj, vjerujem, teško tko može odoljeti.

    Sve to dokazuju i prve dvije pjesme albuma koje su zapravo samo tek uvod u niz triju pjesama koje su nositelji albuma, a ujedno i singlovi. “Breakneck Speed” je vrlo hitoidna pjesma koja je reprezentativna za cijeli album te tako i dobar odabir za prvi singl. Nakon što poslušate taj prvi singl dolazi i drugi pod imenom “Wait Up” koji je nošen vrlo plesnim ritmom i harmoničnim back vokalima i zapravo najhitoidnija pjesma cijelog albuma.

    Iako nije izdana kao singlica, pjesma koja slijedi je moj osobni favorit albuma, osim čudnog imena – “Bambi” – krasi je i najzanimljivije tekstualno ostvarenje na albumu (“I wanna tell you there’s a really good reason / Why I came home wasted in the middle of the night…“) popraćeno vrlo egzibicijskim instrumentalnom i ritmom koji vas uvjeri da se drum-mašina može i kvalitetno iskoristiti. Sve ostale pjesme su jednako kvalitetne i daju jako dobar kontinuitet, što opet ne znači da su rađene po nekoj bezumnoj šabloni već da se album sam jako dobro upotpunjuje.

    Izdvojiti još moramo vrlo pjevnu laganicu “Gone” koja će biti treći singl sa ovog albuma i “Big Difference” koja ima, kako bi rekli pripadnici mlađe generacije, ‘brutalan’ refren (“And that’s why I can’t send you christmas cards / That’s why I have to keep you in the dark“).

    Na kraju mogu samo zaključiti da je ovaj album sve što sam mogao poželjeti i dobiti od Tokyo Police Cluba, i zasad, (da, razočaran sam novim albumom Arcade Fire) najbolji album ove godine.

    Tekst: Antonio Karlović

    Muziku podržava