Apsurd je zapravo realnost

Ako je američka trap muzika smišljena za Cadillac kabriolet s dizajnerskim felgama, onda je za “Brokvu” to polovni Opel Kadett s tuningom, a radna odjeća njegovog protagonista iznošena trenirka i obavezna muška torbica prepuna listića iz kladionice.

Produkcija i beatovi na prvo slušanje podsjećaju na kompilaciju
sklepanu od jednokratnih Viva hitova s kraja ’90-ih, no upravo ‘trash’ element daje ovoj priči poseban začin. Krešo Bengalka kao producent, za razliku od trap beatova njegove matične grupe Kiše metaka, odlučio se možda na još radikalniji potez. Takav pristup odlazi korak dalje u autentičnosti prikaza priče kojom se bave. Krešine MC kvalitete poznate su svakom tko prati zbivanja na sceni, a Žuvi ovdje nimalo ne zaostaje. Njegove rime možda nisu toliko kreativne poput onih Ive iz Dječaka, niti je toliko vješt kao Vojko Vrućina, no visoki glas, agresivni flow i količina energije kao stvoreni su za ovaj projekt. “Mirela Holy” je središnji dio ovog albuma, i pjesma koja je najbliža onome što radi Kiša metaka, hrvatskoj inačici trap muzike. Naravno, političarka ne igra bitnu ulogu ovdje. Severina nazove pjesmu “Brad Pitt”, i tako na jeftin način skuplja klikove, ovi momci to rade na puno suptilniji i provokativniji način.

“MegaMasa” i “Imam zgodnu prijateljicu” funkcioniraju kao posvete hrvatskoj ‘kulturi’. Prvo spomenuta o bildanju i mišićima kao jedinom dokazu muškosti i uspješnosti, a druga jeftinim upadima u klubu i još jeftinijim djevojkama u odjeći s markom koju kupuju na rate i s previše šminke.

Narativi iz prvog lica tvrdokornih likova pozornijem slušatelju otkrit će drugu stranu priče. Ponekad je teško reći radi li se o likovima koji drže pola grada ili ljudima s margina društva izgubljeni u svojim maštarijama. Linija između ‘bossova’ i kvartovskih lažova nikad nije bila ovako tanka. To nije nigdje očitije nego na “Paki“. Album završava s “Get Funky“. Sample kralja neukusne loše muzike – Pitbulla, ovdje je s razlogom.

“Brokva” se nekome tko nije s ovih prostora može učiniti apsurdnim. Zubi se vade kliještima jer se nema za socijalno, a na kavu se ide s par soma eura, pri čemu se konobaru ostaje dužan za kavu. No, apsurd je ovdje postao realnost. Ova album je testosteronska-adrenalinska bomba, no isto tako je i snažni udarac u glavu jednoj izgubljenoj generaciji i načinu života, nego bilo koji moralistički esej ili propovijed dežurnih dušebrižnika.