Apokalipsa Cryptopsya

Prvi taktovi ovog albuma nagnali su me na vađenje disca iz playera i provjeravanje slušam li ja to uopće bend koji sam planirao. I da, to je doista bio album Cryptopsya. Benda koji je, istina, uglavnom bio ‘druga death metal liga’, ali isto tako benda koji je snimao dobre albume i ima dosta jaku potporu među obožavateljima tog subžanra metala.

A hoće li je imati i nadalje, barem kod većeg dijela svojih dosadašnjim obožavatelja, to je nešto što ne bih nikako želio predviđati sa sigurnošću, tek iznijeti osobne misli da neće. Naravno, ukoliko se ne radi o ljudima kojima ime Cryptopsy znači više od svega što će ovdje čuti.

Naime, novi šesti studijski album Cryptopsya ima jako male veze s death metalom na kakvog su naučeni njegovi slušatelji.

“The Unspoken King” je nakupina death/metal/emo/corea, s nekim poluprogresivnim idejama, kojemu je valjda glavni cilj ‘ulizivanje’ i podilaženje coreaškim fanovima svih kombinatorika, koji su naprosto preplavili Sjevernu Ameriku u zadnje vrijeme. Što smo nekoliko puta zaključili.

Kratko rečeno, ovo je apokaliptična katastrofa koju će teško ‘prožvakati’ i ljubitelji stila kojeg se na albumu pokušalo formirati (kojeg točno?!?!), a kamoli ljudi koji su slušali albume tipa “Blasphemy Made Flesh” (1994.), “None So Vile” (1995.), pa čak i posljednjeg prije ovoga, “Once Was Not” (2005.).

Prvi odlazak originalnog pjevača, Lorda Worma, još 1997., dosta je ‘dotukao’ bend, no on se vratio i snimio gore imenovani zadnji album, ali i lani opet otišao, i to zbog zdravstvenih problema. Njegov je odlazak očigledno označio kraj Cryptopsya kakvog smo poznavali. I poštivali.

Zamjena Matt McGachy (3 Miles Scream) čovjek je skromnih pjevačkih mogućnosti. Bez obzira na dernjavičanje, skvičanje, kreštanje, režanje, cvičanje, hrapanje, sve je to u kompletu loše, slabo, daleko ispod renomea ovog benda. Jedino što je glasno i užasno naporno. Još kada se svemu tome dodaju i clean dionice, i više nego loša ‘švedska’ kopija, ispada da su vokali nešto najlošije na ovom albumu.

Neartikulirane i nekoordinirane izmjene ritmova uzrokovane totalnim, nekontroliranim instrumentalnim kaosom, ovaj album učinili su neslušljivim. Istina, ima nekih zanimljivijih heavy/thrash riffova, pokoje (šteta rijetko) oglašavanje keysa i piana, ali sve je to jadno, jako jako jadno.

Najbolji individualni segment su bas-dionice, i to valjda samo zato jer su dosta mirne, nenametljive, onakve kakve i trebaju biti. Jer da se i njima dozvolilo da se ‘raspamete’, izgledale bi i zvučale vjerojatno grozno. Jednako kao i skoro sve ostalo.

Baš grozno, tako grozno kakvo je i bubnjanje Floa Mouniera, inače jedinog originalnog člana iz 1992. godine, čiji rad zvuči kao da je sjedio svo vrijeme uz Larsa Ulricha dok je ovaj snimao “St Anger”. Dakle, bubnjevi dijelom zvuče kao da se lupa po kantama za smeće. Još jedna u nizu katastrofa.

Šupljikava produkcija također je nešto što nije na razini ranijih ostvarenja Cryptopsya. Sve to navodi na zaključak da se ovaj album može slušati samo ako se mora (izbjegnite i onda ako ikako možete). On sigurno u moj player nikada, ali baš nikada više neće biti stavljen.

Cryptopsy je od “The Unspoken King” za mene prekrižen bend.