(Anti)ratna propavangarda

“Lament“, novi ‘album’ kultnih njemačkih industrijalaca Einstürzende Neubauten, zapravo nije album.

Tako tvrdi njihov lider Blixa Bargeld, a i slušatelju je također
prilikom slušanja ovog dijela jasno da ono ima puno manje sličnosti s
konvencionalnim konceptom pop albuma, nego li s djelima klasičnih i
pogotovo avangardnih skladatelja poput Johna Cagea i Karlheinza
Stockhausena.

Einstürzende Neubauten su zapravo angažirani od strane belgijskog grada Diksmuide, kod kojeg se 1914. odvila krvava Bitka na rijeci Yser, kako bi napravili glazbu za performans kojim se obilježilo stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata.Premda je nevoljko ušao u projekt, jednom kad je pristao, Blixa se strastveno dao na posao. Glavna ideja koja mu se iskristalizirala i koja se provlači kroz “Lament” jest da Prvi svjetski rat nikad nije završio. Drugi svjetski rat je bio njegov direktni nastavak, a isti sukobi su ostali i nakon njegovog završetka, samo su se počeli voditi na druge načine. Po Blixi rat nije nešto što se pojavi i ode, rat je nešto što je uvijek prisutno – ljudi na ovim prostorima nažalost dobro razumiju o čemu priča.

Angažirali su dva povjesničara kako bi im pomogli istražiti priče i okolnosti Prvog svjetskog rata. Cilj je bio pronaći nove kutove gledanja i manje poznate epizode, poput one o prvoj afroameričkoj jedinici koja je sudjelovala u Prvom svjetskom ratu, ali su ih Amerikanci proslijedili Francuzima jer su strahovali od međurasnih sukoba unutar svoje vojske.

U “Lament” je ukomponirano mnogo glazbe i tekstova onodobnih autora. Spomenuta priča o afroameričkoj jedinici se tako izvodi uz glazbu koju su izvodili The Harlem Hellfighters, limeni orkestar koji je ispraćao jedinicu u bitku.

Glazbu engleske himne, koju je nekad dijelilo više strana uključenih u rat, uključujući Njemačku, Britaniju i Kanadu, na “Lamentu” Einsturzende Neubauten simultano izvode na više jezika. “The Willy-Nicky Telegrams” sadrži tekst pisama koju su razmjenjivali njemački car Vilim II. i ruski car Nikola II., inače dva rođaka. Ideja je jasno, da se međunacionalni sukob ogromnih razmjera, koji se na površini uvijek prikazuje kao borba raznih ideologija i ideala, prokaže na puno prizemnijoj razini aristokratskih igrica.

“Der 1. Weltkrieg (Percussion Version)” je ‘statistička glazba’. Njenih 13 minuta se sastoji samo od jednoličnog 4/4 ritma kroz koji se nabrajaju države sudionice rata. Trenutak njihovog pojavljivanja u ratu je proporcionalan trajanju njihovog učešća u ratu.

Cjelokupnom zvučnom slikom dominiraju stilovi i umjetnički pokreti koji su se pojavili u vrijeme i nakon rata, odnosno koji su bili odgovor na svjetska zbivanja toga vremena, poput dadaizma, njemačkog ekspresionizma koji je nastao kao reakcija na posljedice industrijalizacija i rata, muzike drama Bertola Brechta i Kurta Weilla. Tako su uglazbljeni tekstovi malo poznatog belgijskog dadaista Paula van den Broecka, te obrađena djela još manje poznatog njemačkog kabaret autora Josepha Plauta.

“Sag Mir Wo Die Blumen Sind” je pjesma Petea Seegera “Where Have All The Flowers Gone” koju je na njemačkom izvodila Marlene Dietrich. Pjesmu uglavnom a capella izvodi Blixa.

On kaže da ne voli da se Einstürzende Neubauten naziva avangardistima (naročito u kontekstu ovog djela), jer je to zapravo vojni izraz. Avangarda je naziv za postrojnu koja ide ispred ostalih vojnika. Blixa bi radije bio dezerter ili gerilac.

Prvi svjetski rat se naziva velikom klaonicom i za razliku od njegovog nastavka koji su kasnije mnogi idealizirali i uveličavali, nitko ga se ne voli sjećati. No, za razumijevanje svjetskog poretka u kojem živimo on je možda i važniji sukob.

“Lament” nije moguće u potpunosti razumjeti bez shvaćanja konteksta i uvida u cjelokupnu audio-vizualnu sliku. Stoga je nastup Einstürzende Neubauten u ljubljanskom Kinu Šiška vjerojatno jedinstvena prilika da se doživi ovo posebno djelo umjetnika koji se i dalje trude pomicati granice i biti ispred ostalih, ako ne kao avangarda onda kao dezerteri.