Anđeoske simfonije tmurnih noći

Liv Kristine Espenaes i njezin suprug Alexander Krull u metalnom su svijetu vjerojatno najradoholičarskiji par.

U proteklih desetak godina otkako je Liv izašla iz Theatre Of Tragedy, s
Leaves’ Eyes i Liv Kristine projektima snimili su osam studijskih
albuma, a u tom je periodu najviše ‘stradao’ kameleonski Atrocity,
objavivši tek tri albuma.

No to i nije nešto posebno tužno ili tragično za taj bend, jer ionako svi članovi Atrocitya u pravilu sudjeluju u stvaranju LE i LK albuma. Tako se pod logom Leaves’ Eyes stiglo se do petog studijskog albuma i nekako je dojam da Liv i momcima tu daleko najbolje ide.Svi su dosadašnji albumi imali nekakav svoj ‘štih’, teško je reći unikatnost, ali svoju prepoznatljivost, to – da. Iako od početka naginje ka narodnjačkim zvukovima, prošli album “Meredead” bio im je najfolkerskiji, i ne samo to, vjerojatno i najbolje izdanje Leaves’ Eyesa uopće, a “Sympohnies Of The Night” kvalitetom ga praktički slijedi u stopu. S tom razlikom da je ovo ipak nešto izbalansiraniji, stilski ujednačeniji album, koji ‘plovi’ kanalima između folka, simfonija, heavy metala i gothica.

Folk elementi zadržani su u otprilike istim ili sličnim omjerima, no u odnosu na prethodnika pojačani su orkestralni utjecaji, nešto je više teatralnosti u atmosferi, kao i mračne gotičarske romantike, te metalizirane energičnosti, prije svega prezentirane kroz gitarske izvedbe.

Lepeza instrumentalnih zvukova karakterističnih za metal ovdje je pojačana već spomenutim orkestralijama, s naglašenim gudačkim i klavijaturističkim prezentacijama, a plemeniti zvuk folk melodijama daju irske gajde, frule, flaute i cimbala, uz koje poprimaju keltski prizvuk. Sympho/gothic orijentaciju albuma dodatno naglašavaju veličanstveni operni vokali Liv Kristine, koje sa suprotnog kraja glasovnog spektra povremeno izazivaju Alexova režanja, stvarajući tako gothicu svojstvena ‘the light and the dark’ sukobljavanja. Nemali broj pjesama ili njihovih dijelova otpjevan je, ‘ajmo to tako reći, normalnim ženskim vokalima, a zborski dijelovi upumpavaju prijeko potrebnu dozu dodatne epičnosti.

Pročišćene gitarske izvedbe heavy metalnog su karaktera, pogotovo melodijske solaže, basevi zvuče dijabolično, totalno mračno, u bubnjevima ne nalazimo puno odstupanja i korektnih su metodologija s potrebitom koncentracijom dinamičnosti, katkad i marširajuće odvažnosti, klavijature svoje tonove pretaču iz ozbiljnih orkestralnih u umirujuće, plutajuće-prateće varijacije, a emotivna finoća i mekoća izražena je u akustikama i piano segmentima. Memorabilni refreni dolaze do potpunijeg izražaja u kombinaciji s opernim stilom pjevanja, raskošne orkestralije gotovo pa ostavljaju bez daha, a snaga albuma leži i u moći stvaranja trenutka spoja atmosferske uzvišenosti i veličanstvenih melodija.

Uvodni dio albuma, odnosno pjesme “Hell To The Heavens” i “Fading Earth” odlične su sympho/gothic metal numere, središnji dio naslovi su s jakim utjecajima folka, pored orkestralija i metala, tipa “Maid Of Lorraine”, koju karakteriziraju gudački aranžmani, te “Galswintha“, pjesmom s najdojmljivijim zborom, ili pak “Saint Cecelia“, s krasnim folk intermezzom uz gajde i gudala.

“Hymn To The Lone Sands” mogla bi biti najbolja pjesma, s nježnim, čak krhkim početkom uz emotivne vokale, akustike i flautu, a u nastavku je više onako, ‘fajterska’, žestoka, kaotičnija stvar s više agresije, sukoba operatic/clean i growl vokala i nekako djeluje kao ‘otrgnuta’ iz Atrocitevog “Atlantis” opusa. “Angel and The Ghost” i “Éléonore de Provence” pjesme su odmjerenih, srednjih ritmova s orkestralnom orijentacijom, “Nightshade” je lagana stvar sa sjetnim pjevanjima, teatralnim orkestralijama, akustikama i nježnim folky melodijama violine, flaute i cimbala, a “Ophelia” je gotovo pa ogledni primjerak sympho/gothic metala kakvog se sve rijeđe može čuti.

Nedvojbeno, s ovim je albumom Leaves’ Eyes održao i zadržao i više nego zavidnu razinu kvalitete svojih radova, što ga karakterizira godinama. Koliko god da “Symphonies Of The Night” djeluje kao da smo ga već prije negdje čuli, ili bar dobar dio njega, toliko je s druge strane osvježen, zanimljiv i napet, u tolikoj mjeri da ga se nemoguće samo tako ‘otarasiti’ počnete li ga jednom slušati. A k tome, priziva duhove nekih boljih, sve više zagubljenih sympho/gothic vremena, što također nije za odbaciti. Barem ne za fanove takve vrste metalne glazbe.