Anđelko u krilu, murja za petama

Nakon višegodišnjeg diskografskog posta efektno upakiranim izdanjem pod nazivom “Idu Bugari” vratio nam se jedan od najotkačenijih zagrebačkih bendova – Kawasaki 3p. I dalje su prepoznatljivi po mješavini punka, ska, reggaea i ‘šank humora’, a ljubavna poetika ni ovoga puta nije zakazala – “Antonija” je dobila žestoku konkurenciju.

Kratka kronologija: 2003. bila je definitivno njihova godina; prvo su osvojili Crnog mačka za najveću nadu, zatim su izdali debi album za Dancing Bear (koji im je donio i Porin za najbolji alternativni album), a s velikim hitom “Antonija” nastupili su na Dori i podigli prašinu opatijskih crvenih tepiha gdje su bili prava atrakcija.

2006. objavljuju EP “Mupov-ska”, u međuvremenu su promijenili polovicu postave te se ‘pojačali’ još dvjema trubama (Igor Pavlica i Stipe iz Hladnog piva), a novopridošle akvizicije su i Stjepan Jureković – Štef (ex- Seven That Spells, Casual Elvis) na bubnjevima te Mario Borščak (ex-Pipsi) na basu. Poznata imena koja su, uz autorski rukopis otprije prisutnog Davora Viduke (gitara) sudjelovala u stvaranju ‘Bugara’ uz, dakako, stare članove i malu pomoć gostiju: Đana Šegon kao prateći vokal, Mario Bočić na bariton saksofonu, Robert Nappholz (ujedno i producent te snimatelj albuma) na klavijaturama te operni pjevač Tomislav Mužek, čijim su angažmanom probili još jednu žanrovsku barijeru.

Neke pjesme na novom albumu i nisu tako nove – prearanžirana “Mate Parlov” jedna je od najstarijih pjesama benda, a na album je uvrštena kao posveta preminuloj boksačkoj legendi. Još jedna poznata stvar odlična je anti-policijska ‘rugalica’ “Mupov-ska” čija je dub-verzija svoje mjesto našla i na soundtracku filma “Metastaze” Branka Schmidta koji se upravo ovih dana nalazi na repertoaru hrvatskih kina.

Najavni singl “Puta madre” ljubavna je minijatura odličnog teksta, vrlo je ‘životna’, a govori o situaciji nakon svađe s partnerom (“Prazan stan a ti me tjeraš van, zato kaj te žicam svaki dan“) i opako prijeti skinuti s trona čak i dosad neprikosnovenu “Antoniju”.

No, moj favorit genijalno je zamišljena (i potrefljena) “Ni da ni ne” (s Demirelom na vokalu) koja u nešto više od 4 minute ujedinjuje reggae i ska s nabrijanim gitarskim riffovima, povremene uzvike koji neodoljivo prizivaju The Clash i “London Calling”, te zgodnu igru riječima sa imenima četiriju karlovačkih rijeka.

Naslovna “Idu Bugari” slagalica je u 4 dijela koja, kada se povežu, daju cjelovitu pjesmu, dok igru riječima nalazimo i u “Niskarastaman“, koju obilježavaju trube i mnoštvo veselih ska ritmova.

Gay-friendly sentiš “Anđelko” obrada je Stevie Wonderove “I Just Called To Say I Love You” na kojoj kao back vokal gostuje i Đana Šegon, jedna od ponajboljih domaćih vokalistica (ex-Kultura i Free Tibet, a danas u solo projektu pod nazivom Đana Šegon & Superneon), i na koju ćete se dobro nasmijati (možete li zamisliti Tomfu u zagrljaju nekakvog susjeda Anđelka? Ja baš i ne).

Iako su već odavno izgubili status underground benda, mnogi ih i dalje tako doživljavaju, što zasigurno ima veze i s činjenicom da oni sami nemaju megalomanske pretenzije te i dan danas djeluju kao kvartovski bend kojem je najvažnije da se dobro druže, ruže i zajebavaju.

Ono što bi se Kawasakiju i dalje moglo prigovoriti su oscilacije između vrlo dobrih i ponegdje prilično infantilnih tekstova (“… a volio sam je vrlo, zbog nje sam prest’o pušit’ i pit’, ja sam joj puštao ‘Duboko grlo’, a ona meni neki francuski shit“), što bi moglo dati povoda manje im naklonjenim slušateljima da ih i dalje smatraju ‘neozbiljnim’ bendom, sposobnim samo za jednokratne domete. No, album kao cjelina nesumnjivo je jači od prvog i mislim da je njime Kawasaki zaslužio da ih se ne pamti više isključivo po ‘epizodi Opatija’.

Sada im preostaje još samo koncertni test, u čemu su ionako oduvijek bili jaki.