Američki san, adrenalin i rap

Salvador Dali rekao je kako je ljepota života što svako jutro kada se probudimo imamo priliku postati netko drugi. Američki san, barem u svojoj teoriji, obećava svakom jednaku šansu za materijalni uspjeh u toj obećanoj zemlji.

Rick Ross nekako se uklapa u obje teorije. Pravim imenom William Leonard Roberts II, 38-godišnjak rođen u Mississippiju, s prebivalištem na Floridi konstantno je tijekom karijere osporavan, ismijavan, pa i ponižavan od strane kritičara, svojih rivala (50 Cent, boksač Floyd Mayweather) i cijele zajednice. Često je to bilo i donekle opravdano; na početku karijere Ross je bio uistinu loš MC, nakon prijetnji Mayweatheru, gotovo je komično vidjeti strah u očima Ricka Rossa i usiljeno grljenje boksača pri jednom slučajnom susretu koji je zabilježen na YouTubeu, a originalni Rick Ross, bivši legendarni ‘drug lord’ tužio ga je za nedopušteno korištenje umjetničkog imena. Iako navedeni događaji zvuče banalno, u rap svijetu koji je često iskarikiran do granica dobrog ukusa, gdje macho imidž i ulični kredibilitet znače često više od kvalitete muzike, ovo su stvari koje bi trebale uništiti karijeru svakog gangsta repera. Još kada znamo da je Ross prije desetak godina počinio smrtni grijeh za glazbenika ovog žanra; naime, radio je kao zatvorski čuvar, njegova karijera nikada nije trebala ni započeti. No, dogodilo se suprotno. Iako još uvijek osporavan, jednako zbog svog karaktera koliko i fizičkog izgleda, Ricky je često sinonim za današnji gangsta rap. Ulica ga poštuje, njegova muzika svira na ulasku UFC boraca u ring, Kanye West i Nas ga vole. Time je potvrđena teza iz prve rečenice, kao i ona iz druge o američkom snu, zemlji gdje je sve moguće, koliko god krivo ili blesavo se činilo. Na prvim albumima Ross je zvučao uistinu loše, no kako je vrijeme prolazilo napredak je bio gigantski. Kada bi u glazbi postajala kao u NBA-u nagrada za onog koji je najviše napredovao, Ross bi bio prvi kandidat.

“Teflon Don” iz 2010. godine jedan je od najboljih rap albuma posljednjih desetak godina, s beatovima Justice League i Lexa Lugera koji su odredili smjer kojim će hip-hop krenuti posljednjih godina, a adrenalinska bomba od mixtapea “Rich Forever” možda je i najbolje što je napravio u karijeri.

Kada pričamo o njegovoj glazbi, valja shvatiti jednu stvar. Ona bi trebala pisati kao upozorenje na omotu albuma. Ne treba ju shvaćati ozbiljno, glazbeni je ekvivalent akcijskim filmovima ’80-ih poput “Komandosa ili serije “Poroci Miamija”, nesvjesna parodija samog žanra, idealna muzika za trening ili zabavu subotnje večeri, nikako društveni komentar, moralna ili spiritualna vodilja ili visoko intelektualno djelo. Premda, “Triple Bean Dreams” s prije spomenutog mixtapea gdje gostuje veliki Nas, je nešto iz čega bi velika većina socijalno osviještenih repera trebala učiti.

Novi album “Mastermind” najavljen je prije pola godine briljantnim singlom “No Games” koji se na kraju našao samo na bonus izdanju. Kada bi ovaj album ocijenili prema singlovima i pjesmama koje su procurile prije službenog izdanja albuma, dobili bi dojam da se radi o remek-djelu.

Uz spomenuti singl s Futureom, i pjesma “Devil is a Lie” je procurila prije ostatka albuma. Ovdje Jay Z zvuči najbolje još od 2004.godine, a Rick Ross nimalo ne zaostaje. Da je to netko prije 6 godina izjavio da je će Ross zvučati ravnopravno s Jay Z-em u najboljoj formi, svi bi mislili da je lud ili ne poznaje rap.

No, problem ovog albuma je što ostatak albuma zvuči generički. Rossov flow je na razini, beatovi su solidni, no sve zvuči kao ponavljanje gradiva. Čini se kao da je Rozay rekao sve što je imao, te baš poput akcijskih junaka kojima je karijera na vrhuncu par godina, nakon čega, iako mogu snimati gledljive filmove, njihova dijela gube uzbudljivost, a to je ono što smo tražili kod njih na prvome mjestu. Ali tada pri kraju albuma, stvari se mijenjaju jednom pjesmom.

“Sanctified”, kreacija svemoćnog Kanyea nešto je najbolje što smo mogli čuti ove godine, ne računajući samo hip-hop. Kontrast svetog i prostačkog, soul samplea i trap beatova, gađenje materijalizmom i klanjanje pred njegovim oltarom. Ovo je pjesma gdje čak i Big Sean zvuči dobro.

Nakon toga slijede “Walking on Air” s Meek Millsom i “Thug Cry”s Lil Wayneom koje završavaju album dostojanstveno.

“Mastermind” je bolji od prethodnog studijskog albuma “God Forgives, I Don’t”, no nekoliko koplja (ako izuzmemo par briljantnih trenutaka) ispod “Teflon Dona”.