Američki proizvod za američkog tinejdžera

Eto još jedne bitke s nerazumljivim stilskim jazom između Europe i Sjeverne Amerike. Ne samo da ima bendova koji više pašu jednom nego drugom mentalitetu, nego ima bendova koje jedni apsolutno gutaju za doručak, ručak i večeru, a drugi ih apsolutno ne razumiju!

Sjećate se Kissa, jel’da? Još ako je bend iz te sunčane penzionerske
Floride, ispada da nema sredine – moraju biti toplo/hladno. Sjećate se
Limp Bizkita, jel’da?Shinedown su mi još jedan zemljopisni upitnik u muzičkom svijetu. Hard rockeri uplovili u moderna vremena, patetični, obični, jednostavni i komercijalni do-zla-boga. Nešto kao da je Bon Jovi još uvijek mlad ili da se rodio 20 godina kasnije. Spremno i upakirano taman za svakog američkog tinejdžera ili mlađahnog studenta koji se bori s ‘problemima’ koji preplavljuju ovaj novonastali emotivni svijet najutjecajnije države na planeti.

Nije im ovo ni približno prvi album, a bome ni prvo pojavljivanje u širokoj javnosti, ali ih svejedno treba opisati. Masni frajerski riffovi, aranžmani upali u Nickelback zamku, ritmovi za mahanje glavom ili pumpanje šaka u zraku i testosteronske poruke jedinstva – “Enemies” i “Unity“. Ovu drugu slobodno zamislite kao Coldplay koji stisne žešću distorziju i odluči se pozabaviti ljigavijim riječima i patetičnim pristupom. Iako se ovdje radi o kvazi-metal bendu, u ovoj usporedbi definitivno mi je žao što sam možda uvrijedio Coldplay.

I onda ultimativno proračunati potez. Pjesma i prvi singl pod imenom “Bully“. To je taj medijski potez – isprostituirana riječ kojoj se pripisuju svi srednjoškolski problemi u Americi i mnoga (samo)ubojstva po njihovim školama. “No one’s gonna cry on the very day you die, you’re a bully“?!

Ako već nije frajerski masno, onda je ljigavo lagano. “Miracle” je tipična power balada uz nula maštovitosti. Maštovitosti koju su nekako probali ugurati na “I’m Not Alright” – nekakvim ponosnim trubama. Što je pjesnik htio reći…

Uvijek se trudim opravdati jednostavne i ‘obične’ bendove koji služe zabavi i bijegu od stvarnosti – koji su ljudima definitivno potrebni. Stvar je samo u tome što ovakva produkcija od milijardu dolara neupitno ispred kvalitete i hrabrosti bendova stavlja tu estetiku. Estetiku koju su već zauzeli mnogi bendovi. Koje, uzgred rečeno, cijenim nebrojeno puta više od ovog ‘proizvoda’.

Ako metal ili današnji hard rock imaju američki mainstream – “Amaryllis” je najbolji primjer. Album koji samo proputuje pored vas kao bilo koji singl današnje MTV zaraze.