Američki obično, ali neloše

Ja zbilja mislim da na svijetu (većinom u Americi) bendova kao što je Rise Against ima više nego Hrvata, ali uz sve to mislim da svaki od njih barem na kratko uspije potegnuti svojih par tjedana obitavanja na top listama. Te top liste formira mlađahna publika koja uživa u pjesmama koje se gotovo bez iznimaka mogu naći na raznoraznim “Američka Pita” soundtrackovima.

Ali, jedna pohvalna i primjetna razlika je da je Rise Against uspio napraviti melodičnu punk/rock ploču koja nije iritantno plesno vesela, već mračna, ali ne i ‘režem žile’ depresivna.

Ovo je njihov drugi konkretni album, a po prvim trenucima čini se da nisu promijenili skoro ništa. Igrali su se sa dobrim gitarističkim melodijama, pumpajućim ‘tupa tapa’ bubnjevima i vokalom Tim McIlratha čija boja mi se neobično sviđa. Sve skupa dobili su zarazne pjesmice, sing along refrene, nekoliko brzih ozbiljnih punkerskih komada i par emocionalnih teenagerskih himni. Hardcore rockerska “Chamber The Cartridge” ima onaj “whoooho” refren, a malo predjetinjasto je nastavila “Injection“.

Malu depresiju su započeli riječima: “Now I’m standing on the rooftop, ready to fall” na lakšoj “Ready To Fall“, što su potkrijepili s “The Approaching Curve” na kojoj većinom priča u pozadini i skroz laganom baladom “Roadside” na kojima je back vokale odradila, meni nepoznata Emily Schambra. Album ovdje završava s nekim specifičnim točkama, jer su ostalo također sporije i tiše kitice i brži pjevni himnični refreni (tu i tamo se stvar okrene obrnuto).

“Worth Dying For“, “Prayer Of The Refugee” i rockerska “Drones” su još nekoliko OK pjesmica koje je dobro čuti ovako sa strane, malo zatresti glavom na njih i nakon toga ih zaboraviti. Možda je takva i većina albuma, ali ovo je definitivno dobro uravnoteženih 45 minuta, jer vidjevši popis pjesama koje su ponudili na preslušavanje prije izlaska (svojevrsni pretendenti za singlove) vidim da su upravo preostale stvari one koje dosta vrijede.

Zadnjih par mjeseci svodi mi se na hvatanje vremena da smanjujem broj stvari koje me na stolu čekaju za recenziranje, tako da nešto za svoj gušt jako rijetko slušam (eventualno u autu), pa su bendovi kao Rise Against uspjeli u meni stvoriti nekakvu simpatiju, jer su jako jednostavni, zarazni, ali ne isforsirano naporni.

Vjerojatno apsolutno niti jedna melodija, ritam ili akord na ovom albumu nije odsviran prvi put u povijesti, ali su složeni tako da ljudima ovo eventualno može biti djetinjasti, nikako i loše. Odmor za ubrzanu dušu.

Punk-rock bez nekog veselja možda zvuči kontradiktorno, ali meni je pasalo. A sad, hoću li ikada opet poslušati ovaj album? Sumnjam. Jednostavno zato jer će na hijerarhiji onoga što si volim pustiti (barem pokoju pjesmu s albuma) pasti na jedno sasvim pristojno mjesto, ali nedovoljno visoko da se zbilja i proguraju do kraja. Šteta, ali nisu jedini.