Američki (ne ruski) indie pop proizvod

Prvo što se uoči kod ovog benda je, naravno, ime Someone Still Loves You Boris Yeltsin, koje je toliko urnebesno glupo da ubrzo postane vrlo zabavno i smiješno. Po njemu bi se dalo naslutiti da bend dolazi iz istočne Europe, ali oni su samo Ameri koji su htjeli jedno jako bedasto ime za bend pa otud ideja o bivšem ruskom predsjedniku u nazivu.

Većina benda se u srednjoškolskim danima pokušavala furati na Nirvanu, ali odlaskom na fakultet glavni glazbeni smjer se preokrenuo prema slatkom indie pop-rocku u stilu bendova kao što su Modest Mouse ili The Shins.

Početna muziciranja su zabilježili na samoizdanom prvijencu nazvanom “Broom”, koji je putem interneta ubrzo postao jedan od omiljenih albuma indie freakova u 2005. pa je bilo logično da se zbog popularnosti i odličnih recenzija izdanje ponovno objavi pod palicom diskografa u vidu Polyvinyl Recordsa krajem 2006.

Na svom novom albumu “Pershing” bend se ponovno poigrava kao od šale s melodioznim pop rockom kojeg obogaćuju zabavnim tekstovima. Nema tu nikakvih hladnoratovskih tema, već su ljubavne i većinom optimistične, a pjevane su vrlo sanjivim vokalima čime se upotpunjuju harmonije u skladbama.

Album započinje s Beach Boysovskom “Glue Girls” u kojoj su harmonije posložene skoro do najsitnijih detalja uz odličnu i zaraznu glazbenu podlogu. Slijedi ju “Boring Fountain“, u kojoj su početna poigravanja na trubi toliko šarmantna i neodoljiva da se oprosti stereotipno poigravanje s power-popom.

“Dead Right” je zarazan pop-folk komad, u “Beach Song” se malo poigravaju s psihodelijom u pop formi, na “Some Constellation” ogole svoj zvuk na minimum, dok je “Think I Wanna Die” vrlo živahnog retro ritma (nešto u stilu The Corala) kojeg ispresijecaju urlici nakon refrena.

“Pershing” je još jedno izdanje koje, kao niti posljednji album The Mea Shi, zasigurno neće biti na svim naslovnicama raznih novina, a zaslužuje to biti zbog svojeg sadržaja. Vrlo melodični alternativni pop koji prevladava tijekom svih 35 minuta uvelike odskače od standarda naših radio postaja pa vjerujem da će ovaj album proći vrlo nezapaženo kod nas.

Vremena se mijenjaju, što dokazuju veliki izvođači sve većem okretanju prema internetu i njegovim pogodnostima, a mali bendovi su oduvijek to znali iskoristiti pa smo tako i dobili niz indie-perjanica poput Clap Your Hands Say Yeah ili Someone Still Loves You, Boris Yeltsin koji su znali promovirati svoj proizvod, pa poslije ga još jednom izdati za nekog izdavača.

Someone Still Loves You Boris Yeltsin su dobar bend, a ime im može više odmoći nego pomoći, pa bi ga zbog svoje bolje budućnosti trebali promijeniti, smatram da bi im tada i uspjeh bio veći, makar mi se i ovako sviđaju kao totalna nepoznanica u mainstream svijetu.