Američka inačica europskog heavy metala

Nakon što je sa debi-albumom “Uncreation”, objavljenim 2006. godine, pokupila puno dobrih ocjena, kalifornijska heavy metal skupina Benedictum iz San Diega u periodu nešto dužim od godinu dana snimila je njegovog nasljednika “Seasons of Tragedy“.

Sasvim dobar heavy, potpomognut s power bubnjanjem, ‘ukrašen’ je fenomenalnim vokalima Veronike Freeman, što je jedna od najvećih razlika između ovog i ostalih novovalnih bendova istih ili sličnih subžanrova.

Djevojka doista ima sjajne, moćne, agresivne, ‘napadačke’ vokale, koji u svojem najvećem dijelu, a pogotovo u ‘scream’ izvedbama, teško odaju tajnu tko se krije iza njih. Ipak, nije sve tako ubitačno, obzirom da ima nekih naslova, naravno, onih sporijih ritmova, u kojima Veronika otkriva i svoju nježniju i osjećajniju, ženstveniju stranu.

Iako je ona definitivno u centru pozornosti, ne treba nikako izostaviti napomenuti i klasične, maštovite, borbene, heavy metalu svojstvene ‘udarničke’ gitare, zamjetan je utjecaj klavijatura, koje održavaju mračniju hard atmosferu, a manje-više su zanimljivi i synthevi, koji ne bi nedostajali i da ih nije bilo.

Generalno, dobar je ovo, moderan heavy metal album, u kojem ima pomalo svega što karakterizira ovaj stil kroz godine njegova postojanja.

Jedan od najboljih naslova je (šteta što je prekratak) istočnjačko/egzotični intro “Dawn of Seasons“, sljedeće dvije pjesme, “Shell Shock” i “Burn it Out“, su najžešće, brze heavy power ‘pržione’, a zanimljivo je da nakon njih na red dolaze uglavnom pjesme čvrstog, nabrijanog srednjeg i baladnog ritma, s tek pokojim ‘ubrzavajućim’ odmakom.

Dvije tipične heavy balade su “Bare Bones” i “Steel Rain“, od jačih srednjeritmičkih tu je “Beast in the Field“, a, zanimljivo, Acceptov cover “Balls to the Wall” svojim je epsko-ratničkim ozračjem i back-pjevanjem bliži Manowar i Saxon opusu nego onome originalnome.

Iz ovoga se da zaključiti kako je Benedictum bend koji se jako oslanja na europsku heavy scenu osamdesetih, što, naravno, ne treba čuditi, jer u njoj je moguće pronaći najviše inspiracije kad se stvara muzika bazirana na takvim idejama.

Mislim da je Benedictum to sasvim solidno napravio, i premda mu ovaj, kao niti uostalom i prvi album, ne smatram nekim posebnim, revolucionarnim povratkom heavy metala, moram priznati da sam čuo masu gorih albuma od ovog. Ipak nešto više nego solidnog djela.