Ambijentalna elektronika s nekoliko pravih bisera

Honeyroot je projekt Glenna Gregorya koji je najpoznatiji kao jedan od pionira synth popa iz ’80-ih s bendom Heaven 17 i Keitha Lowndesa. U dosadašnjoj karijeri su izdali dva albuma, “Sound Echo Location” i “The Sun Will Come“, koji je s malim zaostatkom prije nekoliko mjeseci izašao i na našem tržistu.

Glavna preokupacija Honeyroota je ambijentalna elektronika u kojoj se dvojac poigrava s mirnim melodijicama, nešto slično kao što to radi i francuski Air. Osim njih, kao uzori se sami nameću i ostali elektroničari poput Mobya, Morcheebe, M83, pa čak u nekim trenucima i The Chemical Brothersi.

Gregory i Lowndes napravili su sami sve što su trebali za album, napisali pjesme, programirali i producirali ih, ali nisu sve sami i otpjevali. Za ovu prigodu pozvali su Briony Greenhill koja svojim ljupkim glasom obogaćuje tri pjesme, Kim Richey, Kerry Shaw, Elsie Wooley i Lindsay Crisp. Nekako mi se čini da su sa svim gostujućim vokalima pogodili na kemiji albuma.

Nakon pomalo zaboravnog uvoda, slijedi prekretnica i prvi svijetli trenutak u elektro-country skladbi “Where I Belong” u kojoj su se spojili šarm pjevačice, veseli ritam pjesme i jednostavan tekst. Vjerujem da je uz malo bolju promociju albuma, ova pjesma mogla biti pravi ljetni hit na plesnim podijima pred snene jutarnje sate.

“A Change Is Gonna Come” kvalitetom nastavlja pratiti prethodnu glazbu, samo što je ovo mnogo mirnija skladba s vrlo minimalističnom podlogom. “Drifter“, kao drugi vrhunac albuma ukazuje na velike potencijale benda, u njoj su ukomponirani gotovo gospelski zbor, zarazni gitarski riff i odlična elektronska podloga zbog čega je melodija dobila na svojoj ljepoti.

Neuspjeli pokušaj spajanja Kylie Minogue, Daft Punka i Hot Chipa može se osjetiti u slabašnoj “People Say“, koja kao da je rađena za ulizivanje mladeži koja sluša spomenute izvođače.

U “Every Single Day” Honeyroot zvuče kao M83 s pomalo verveoskim rock šablonama (u dijelu s muškim vokalom i gitarom), a još bih izdvojio “Freeway” kao jedan od najprpošnijih brojeva s albuma budući da zvuči kao The Go! Team s mnogo manje sampleova i efekata.

Rijetko viđam albume na kojima najjači aduti nisu na samom početku albuma. Ovom albumu bi se moglo desiti da mnogi odustanu od daljnjeg preslušavanja nakon početnih triju pjesama koje su najslabiji dijelovi albuma. Nakon takvog uvoda, stvari se brzo poslože zbog čega je vrlo ugodno slušati “The Sun Will Come”.

Album nije nikakav revolucionaran artefakt elektronike, već je ugodno spojen miks iskustva dvojice ‘mahera zanata’, u nekim trenucima briljantan, u nekim ispodprosječan, ali sve u svemu interesantan i veoma slušljiv.