Amanda Palmer: Intenzivan album koji donosi katarzu

Treći album Amande Palmer “There Will Be No Intermission” nastao je kroz crowfounding kampanju u Parteonu. Iako je radila na mnogo glazbenih projekata njezini solo albumi posebna su priča. Za ovaj je album izjavila da je bio terapeutski, iscjeljujući i zastrašujući. Namjera glazbenice nije bila napraviti običan album, nego ispričati priču o majčinstvu, smrti, strahovima i međuljudskim odnosima. Album je kao koncept nastajao kroz četiri godine, međutim, snimljen je za samo mjesec dana. Producent albuma je John Congleton. Na albumu je korišteno mnogo instrumenata, s klavirom u prvom planu, tu su još violine, violončela, harmonika, ukulele, vibrafon, orgulje itd.

Palmer je izjavila da je imala priču i tekstove u svojoj glavi, samo joj je nedostajala glazba i stoga je jako zahvalna ekipi koja se okupila oko snimanja albuma. Za razliku od većine albuma danas koji su rađeni prema principu jednog ili dva hita koji će izvući cijelu stvar, Amanda Palmer napravila je album na svoj način tako da je svaka pjesma jaka i na svome mjestu.

Većina pjesama su recitacije u ispovjednom tonu, odnosno uglazbljene priče iz života majke, žene ili bilo koje osobe koja se nađe u izazovnim i teškim situacijama. Od dvadeset pjesama na ovom albumu nijedna nije višak jer je svaka priča za sebe, jedan mali svijet u koje nas Palmer vodi svojim karakterističnim vokalom koji zvuči na momente zrelo, pa prestrašeno, umorno, iskreno i bolno. Iza svega ipak stoji nada u bolju budućnost i hrabrost za suočavanje s problemima, jer je sve to “samo vožnja” kako kaže jedna od najljepših pjesama s albuma.

“The Ride” se može interpretirati kao himna ili oda ljepoti života iza sveg kaosa i nereda. Odnosi s drugima i toplina koju dijelimo ono su što nosi pjesmu. Život kao vožnja, neprekidna i nezaustavljiva, sve do trenutka kada nastupi smrt koju Palmer prihvaća kao fakt i ironično se i smireno s njom nosi. Ova numera s klavirom i vokalom Amande Palmer ogoljena i u njoj se vidi sva ranjivost i iskrenost.

Bez kočnica se tako ogoljeti kao majka, kao u “A Mother’s Confession” ne može svatko. Pjesmu je teško slušati, a da ne ostanete potreseni i s kojom suzom jer je toliko životna i lako se s njom identificirati, kao i s ostalim pjesmama na albumu. Upravo je to njegova najveća snaga – poistovjećenost i prepoznavanje u svakom stihu. “There Will Be No Intermission” može se shvatiti kao dnevnik ili knjiga koju čitate u jednom dahu jer autor vam ne dopušta ravnodušnost i ignoranciju. “Death Thing” govori o smrti na jednostavan i iskren način, “Drowning in the Sound” intenzivna je s jakim refrenom i vokalom koji pokazuje prkos, ali i snagu glazbe i njezinu moć, “Judy Blume” dirljiva je klavirska balada koja pokazuje kantautorski talent Amande Palmer i njezin istančan smisao za pričanje priča, “Machete” zvuči kao nešto od The Dresden Dolls, “Voicemail for Jill” još je jedna potresna balada, a obrada “Look Mommy No Hands” opet majčinska priča puna straha, ali i nade i radosti.

Pjesme koje služe kao intermezza daju još više na slojevitosti i bogatoj teksturi albuma. Ovih dvadeset numera zajedno čine jednu iskrenu priču, dok s glazbene strane nadmašuju puno toga izdanog u ovoj godini. Riječ je o cjelovitom albumu na kojem su sve pjesme podjednako jake i kvalitetne, zvuk je pametno osmišljen, vokal koji priča, recitira ili pjeva dolazi do pravog mjesta, pogađa i tjera na razmišljanje. Grupa glazbenika i suradnika napravila je odličan posao ovim izdanjem. Amanda Palmer pokazala je zašto je jedna od najzanimljivijih i najhrabrijih glazbenica i kantautorica. Iako je teško prohodan te je potrebno podnijeti sav intenzitet albuma, nakon njegova slušanja zaista dolazi katarza, osjećaj ispunjenosti i razumijevanja.