Alterella „Teška vremena za sanjare“: temelji za nešto dobro

Pomicanje granice stvarnosti te propitkivanja onoga što je stvarno i što nije danas je preko koncepata metaverzuma postalo relativno često, iako je u glazbi skrivanje iza virtualnih kreacija već relativno udomaćeno. Mislim, Gorillaz postoje već desetljećima, a na našim prostorima nečeg takvog do sad nije bilo, odnosno do dolaska Alterelle.

Alterella je zapravo ambiciozan projekt Elle Dvornik-Pearce, odnosno alterego, kojim Ella pokušava predstaviti razmišljanja te misli 20-godišnje Elle. Dakle, premisa albuma je fantastična – imamo koncept približno sličan Gorillazima kod nas, imamo prvi ženski trap album u nas, imamo nešto čega se do sad nitko nije libio. Odlično! Ili?

Za početak, Alterella se u albumu nije bojala eksperimentirati – u manje od pola sata predstavila je izdašnu paletu stilova te žanrova. Primjerice, dok u „Mijenjam se“ kombinira atmosferske, noćne te prohladne instrumentale, koji zvuče kao neko od sudjelovanja Maye Berović te Jale Brata te Bube Corellija, sljedeća pjesma, „Bonton“, vraća u jungle devedesetih.

„Stevia“ s druge strane uključuje i melankoličnu, jednostavnu dionicu na akustičnoj gitari, koja otvara vrata u ležerniji, opušteniji dio albuma. To opet prekida „Thot Pop“, da bi na kraju album završio s „Opus Dei“, pjesmom sa šećernim uvodom. Album je glazbeno nepredvidljiv te uzbudljiv i tu Alterella nije ni zašla u nekakvo pretjerano ponavljanje konvencija (t)rapa.

12 pjesama koje se nalaze na albumu čak i svojim nazivima obećavaju prilično mnogo. Ali ipak, čak niti koketiranje s japanskim motivima u „Arigato“ te collab s inače vrlo produktivnim te svestranim Dinom Bluntom nije mogao popraviti činjenicu da je prva polovica albuma jednostavno nevjerojatno suhoparna. Druga polovica albuma vrlo dobro pokušava popraviti tu činjenicu – „Svi su dečki kurve“ ležerno istražuju iskrivljene odnose dječaka i djevojaka, uz synth koji podsjeća na zlatne, produkcijski besprijekorne dane Metronomyja. „Stevia“ te „Grinder“ nastavljaju s opuštenom atmosferom. To se onda opet gubi u loše koncipiranom rantu u „Glupa kuja“ te se djelomično vraća u „Sladoledu“, u kojem sudjeluje sa splitskim reperom Bobsijem, koji vrlo kvalitetno zaključuje pjesmu.

Vjerojatno jedna od slabijih točaka albuma su tekstovi, koji ponekad dolaze do granice besmisla. Tekst uvodne pjesme u album, „Mijenjam se“ u biti zvuči kao da je Ella napisala ChatGPT-ju da napiše trap pjesmu od najviše 300 riječi na temu mijenjanja nakon najvećeg slamanja srca koje si može zamisliti. Taj narativ isforsiranih tekstova nastavlja se na „Bontonu“, a u „Achoo“ možda doseže svoj klimaks, gdje je rima postala ultimativan cilj bez obzira na količinu besmisla koje će generirati. Ipak u nekim dijelovima, to se je iskazalo za iznenađujuće dobro, primjerice u stihu „Branim se od likova kao Sepp Meier“ – tko bi se pobogu sjetio legende Bayerna za opisivanje svojih volja i nevolja u prosječnom clubbingu?

Jednostavno, s albumom se dobije osjećaj kao da je Ella pokušala pogađati kako bi zvučala ako bi bila 20-godišnja trap glazbenica te je u tome poprilično pogriješila. Zbog toga album i zvuči kao nekakvo stereotipno predstavljanje života 20-godišnjakinje, kao nekakvo forsirano pisanje te približavanje 20-godišnjakinji, uz povremeno nabrajanje obaveznih medikamenata za smirenje, tobože, bez toga ne ide („Normabel – ajmo mir, Smiri se – Apaurin“ u „Achoo“), šećernih tatica („Stevia“) te konstantno traženje pravog partnera („Grinder“). Ipak, album je hrabar te je vjerojatno u mnogim branšama hrvatskog glazbenog stvaralaštva dobio prefiks „prvi“ – prvi ženski trap album, prvi eksperiment s metaverseom, prve aluzije na estetiku Belle Dolphine u glazbi. Možda na album niti nije moguće gledati kao nekakvi prvi definitivni i konačni uspjeh, već kao temelj za nešto više u budućnosti. Sam koncept Afterelle ima beskonačno mnogo načina te puteva za svoju razradu te mislim, da je ovaj album samo početak nečeg mnogo boljeg. Do onda – ostaje samo čekati.