Alt-J “The Dream”: Šizofreno iskustvo slušanja

Naravno da engleski u početku kvartet, danas trio Alt-J ne bi trebao biti nepoznat publici, bar onom dijelu koji obraća pažnju na indie izdanja i one “Best New Band in Britain” fore engleskoga tiska.

Njihov prvijenac “An Awesome Wave” pred deset godina osvojio je i publiku i kritiku, čak i Mercury Prize, jednu od rijetkih glazbenih nagrada koja je uspjela zadržati neki svoj smisao. Budući da su Alt-J u najmanju ruku vrlo čudan bend, a taj album jedan vrlo čudan album, čak i ovako, gledajući unatrag, teško je reći kako se to točno uspjelo dogoditi. Popularnost ih nije smela, budući da na svojim sljedećim izdanjima nisu ponudili ništa pitomije ili pristupačnije, te da ih nitko još uvijek nije uspio smisleno usporediti s nekim postojećim bendom. Iako mi je lako cijeniti tu njihovu prkosnu inovativnost i dozu bizarnosti koja uvijek prati njihovu glazbu, jako mi ih je teško iskreno zavoljeti – čudno i iskričavo ne mora automatski uvijek značiti i zabavno ili zanimljivo, ponekad je samo pretjerano i pretenciozno. Ništa posebno drukčije ne događa se ni na ovogodišnjem “The Dream”, koji istovremeno ima izuzetno privlačnih, ali s druge strane i poprilično odbojnih trenutaka.

Cijeli album izgrađen je na nekakvom križanju indie rocka, freak-folka i raznih elektroničkih pravaca po njihovom dosadašnjem principu probaj svašta, pa što upali, kako u instrumentalnom dijelu, tako i u vokalnom, s time da se čini da s vremenom postaju i sve mračniji bend – sve je više trenutaka u kojima zvuče kao idealan soundtrack za neku novu verziju “Zone sumraka”, posebno na drugoj polovici albuma, no istodobno i gube konce u svom songwritingu.

Prva polovica albuma uspijeva zadržati pažnju slušatelja i to je dio albuma na kojem su koncizniji, direktniji, zanimljiviji i na kojem igraju na svoje jake karte – uvodna “Bane”, primjerice, svojim gotovo spaghetti-western gitarskim riffom, atmosferičnošću i promjenama tempa apsurdnu narativu o žudnji za Coca-Colom uspijeva transformirati u sirupastu, zavodljivu i pomalo prijeteću studiju opsesivne žudnje, pa čak i klasični zbor koji povremeno prekida vokalista Joea Newmana teatralno zazivajući više sile nekako pronalazi svoje opravdanje u toj pjesmi. “U&ME” na tragu je hedonizma, eskapizma, uvrnutih metafora i senzualnog, fluidnog groovea njihovih prethodnih uspješnica “Breezeblocks” i “Tessellate”, jedan od definitivnih vrhunaca albuma i nije ju teško zamisliti u nekom kasnom satu na nekom možda nešto alternativnijem plesnom podiju. Nekako mi se oduvijek činilo da su Alt-J upravo tu najviše doma, u gužvi hipnotiziranih, pijanih indie partijanera kojima žene mogu biti kraljice njihovih cjepiva, čak i prije pandemije, a ples može biti kompozicija savršenih geometrijskih objekata, što su ideje koje se u takvim trenucima vjerojatno mogu učiniti apsolutno genijalnim, koliko god pompozne bile. No, na ostatku albuma počastit će nas još samo jednim plesnim trenutkom, kratkom energetskom bombom “Hard Drive Gold” u kojoj plešuće bas linije, razigrani synthovi te vokalne zafrkancije i akrobacije grade još jednu urnebesnu Newmanovu personu, 16-godišnjeg trgovca kriptovalutama koji se ni kriv ni dužan obogatio: My teacher took me to one side and told me i was (scum)/I left then googled “neoliberal”. Činjenica da je to zasad vjerojatno jedan od ponajboljih ovogodišnjih singlova, a da je istovremeno gotovo antiteza atmosferi i zvuku ostatka albuma još je jedna u nizu onih koje idu u prilog polarizirajućem efektu Alt-J-a. No, možda jedina prava novina u njihovom svemiru akustična je balada “Get Better”, koja će vjerojatno šokirati čak i njihove fanove – zloglasni po nedostatku topline i emocija na račun stila i kulerštine, ovdje su napisali (ne zna se tko od njih) apsolutno srceparajuću, izuzetno iskrenu i romantičnu posvetu ljubavnoj partnerici koju je prerano uzela bolest. I still pretend you’re only out of sight in another room/Smiling at your phone, bolno nam pjeva Newman, i gotovo imam grižnju savjesti što moram napomenuti da bi ta pjesma zvučala još moćnije u rukama nekog drugog vokalista, nekog čiji falsetto nije toliko nazalan ili afektiran da povremeno podsjeća na neki lik iz crtića, posebno ovako ostavljen jedan na jedan sa slušateljem, bez ikakvih filtera.

Ostatak albuma polagano, ali nepovratno klizi u nedostatak strukture i smisla, dodatno opterećen pretjeranim kemijanjem i eksperimentiranjem, što posebno dolazi do izražaja u wannabe murder baladama “Chicago” i “Philadelphia”, kojima nedostaje ikakve upečatljive narativne snage i za koje njihov apstraktni stil pisanja nikako nije prikladan. Slično se događa i s nekom vrstom osvete u “Walk a Mile”, a zatim i otmice u “Losing My Mind”, koje obje zvuče kao solo Thom Yorke, samo potpuno nesuvisao. Kad tome pridodamo nekakve izvanzemaljce i gospel melodiju u “Delta”, raskorak između često predivnih, čak i orkestriranih instrumentalnih trenutaka i nedostatka sadržaja postaje gotovo nepodnošljiv, a inovacije čak iritantne – mislila sam da ću pošiziti ako još jednom čujem visoki ženski operetni glas koji besmisleno prekida pjesmu usklikom Philadelphia!. Kad čujete predivni, dugi, sjetni, genijalni gitarski solo na “Walk a Mile” još više poželite da Alt-J svoje impulse nekako uspiju primiriti i pomiriti u nešto što će više sličiti na pjesmu, a manje na komad glazbe kojem se vjerojatno nećete vraćati. No, uz sve to, vjerujem da će čak i ova strana Alt-J-a naći neku svoju publiku, prvenstveno zahvaljujući filmskoj atmosferičnosti i tmurnoj melankoliji koje ju definitivno krase.

Čak i nakon mnogo preslušavanja i borbe s ovim albumom, uz sve njegove bolje i lošije strane, i dalje se čini kao poprilično šizofreno iskustvo. Na trenutak mi je palo napamet da bi to mogao biti i koncept ovog albuma – snovi su često upravo ovako apstraktni, nelogični, nesuvisli, izmiče im smisao – no, nakon svega što ovdje pokušavaju i sama ideja čini mi se preiscrpljujućom da bih je bila voljna slijediti. Slično je i s “The Dream” – već četvrti put Alt-J me ostavljaju na distanci, gdje nekakav interes za novinama i priznanje moraju biti zamjene za naklonost i emocionalni angažman. Ono što im i dalje ide u prilog – nikad nisu dosadni, nisu još sve rekli i čine se i više nego sposobnima da svoju glazbu odvedu nekim potpuno novim smjerom.