All That Jazz… ali na blef

Izdali su već treći album, a još uvijek djeluju samozatajno, ne promoviraju se, upad na svirke je nula kuna, spotovi su većinom snimani tehnikom kućne radinosti… Ono što nije skromno su glazbene suradnje.

Matiju Dedića znaju svi, ako nekim čudom ne, to je onaj što redovito za sve što takne dobije Porin. Dedić na klavijaturama surađuje sa Jazzy Blefom od početka, čak im je dozvolio da na prvijencu “Pastel” obrade Arsenovu pjesmu “Porodično stablo”.

Skoro cijela postava Zagreb jazz portreta sudjeluje na uradcima grupe. Tu su kontrabasist Nenad Jura Vrandečić, poznati saksofonist Saša Nestorović koji je ujedno član Kvarteta saksofona i Big Banda HRT-a i Mario Igrec, gitarist u Cubismu. Udaraljke svira Hrvoje Rupčić također iz Cubisma.

Nepristojno je prvo spomenuti goste, a tek onda stalne članove grupe. Ali kad objasnim da je Darko Frančić tekstopisac, skladatelj, aranžer, pjevač i gitarist zna se tko je šef. Frančić je uz bubnjara i aranžera Milana Bojanića osnivač Jazzy Blefa. Glazbeni producent i prateći vokal na dvije pjesme je Dragutin Smokrović- Smokva.

Ime trećeg albuma “Komercijala” interesantno je za grupu o kojoj se slabo zna i piše izvan jazz krugova. Sviraju takozvani šansonijerski jazz. Na albumu se nalazi devet autorskih studijskih pjesama i jedna live izvedba. Tekstovi su narativnog karaktera, autor priča priču koju najčešće samo on razumije, neki čudan spoj tekstova Arsena Dedića i Mancea?

No kako je temelj jazz glazbe improvizacija, tekstovi su potpuno prikladni. Album se može shvatiti i kao pjesnička večer uz jazz.

Glas Darka Frančića podsjeća na staru zagrebačku gardu, pjevače poput Zvonka Špišića i Jimmija Stanića tako da, što zbog tekstova ili pjevača, imamo dojam da smo u vremeplovu otplovili u neko davno vrijeme kad su šansonijeri i jazz bili cijenjena glazba, koja se slušala uz čašu vina i cigaru i kasnije detaljno analizirala. Sad se prosječna publika nakon koncerta zbog količine alkohola u krvi najčešće ni ne sjeća što je slušala.

Edukativna crta albuma je neupitna. Da bar današnji tinejdžeri slušaju jazz umjesto techna ili raznih estradnjaka. Evo primjer iz dijela teksta pjesme “Moja malenkost” – “…bio sam prva trublja Jošuinih zvona, ovnov top za sipljiv kamen Jerihona. Nasmijao sam Mona Lisu, Leonardu slao boje, Ahileju prao petu i Helenu ispred Troje…” – u nekoliko rečenica obradi se gradivo iz religije, povijesti, umjetnosti… Prolazna ocjena u školi je zagarantirana.

Ako inače niste poklonik jazz muzike, nakon preslušavanja ovog albuma nećete imati veliku potrebu da ga često slušate. Mlađa publika bi ga vjerojatno okarakterizirala albumom za starce koji se foliraju i uzdižu jazz na razinu koji razumiju samo glazbeni intelektualci.

Entuzijasti će se uhvatiti u koštac s tumačenjem tekstova Darka Frančića ili secirati klavirska sola Matije Dedića, ali široku publiku će zasvrbiti uho i potražit će nešto komercijalnije.
Tako da je jedina zamjerka ovom albumu ta što je ovo tipičan, čisti jazz uradak kojem nije glavna namjera da se svidi široj publici.

Jazzy Blef svira bez pritiska, za svoj gušt. Nisu opterećeni popularnošću i novcem. Može ih se čuti u klupskim prostorima, najčešće u zagrebačkom Sax!-u, a često su prateća glazbena kulisa na promocijama književnih djela.

Vjerojatno neće nikad ispuniti stadion ili Arenu u Puli (neće ni Thompson (ha-ha!)) ali će zasigurno unatoč tome i dalje djelovati tiho iz pozadine, i stvarati dobar šansonski jazz s neobičnim tekstom. Bez blefiranja.