A Pale Horse Named Death
And Hell Will Follow Me
Datum izdanja: 20.06.2011.
Izdavač: SPV
Žanr: Gothic, Grunge, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Moćni Google zna sve! Najviše na svijetu (naravno, osim vaše supruge i njene majke). Ali ipak je red da se postave temelji onoga što čuči iza novog imena A Pale Horse Named Death.
Imenom i prezimenom, više-manje jedna osoba – Sal Abruscato. Bubnjar iz Type O Negative i Life of Agony odlučio je izaći iz sjene svog instrumenta, dovući se na čelo kolone i složiti svoj bend u kojem pjeva i svira gitaru. Inače, ideja doktorirana od strane Dave Grohla.
Life of Agony stagniraju, pokretačka snaga Type O Negative Peter Steele nas je napustio, a nakrcan tugom i očajem Sal je kreirao spor, umoran i tužan grunge-metal-rock bend. Nije bila baš neka prevelika sreća preslušavati ovo u ove ljetne, sparne i sunčane dane, te utonuti duboko u svijet smrti, droge, depresije i još malo tuge. Ali, mora se priznati – Sal je složio jako dobru stvar.
Ono što najbolje opisuje zvuk kojeg je A Pale Horse Named Death gađao je, jednostavno i bez okolišanja – Alice In Chains, Paradise Lost i njegov Type O Negative. Cantrellovi spori riffovi, vibra kakvu vuče njihov “Facelift” i pokoji izrazito Chainsovski vokal (posebno dvoglasni ‘yeaaaaah’ na mračnoj “Cracks in the Wall“), pa onda malo najcrnjih misli s njegovog “Degradation Tripa” (“Devil in the Closet“). Paradise Lost i njegov matični bend u ušima su zbog atmosferičnih klavijatura (“When Crows Descend Upon You“), a sve ostalo je konzistentno – jednosmjerno, depresivno, mračno i sporo.
Najbolji primjeri atmosfere koja vlada na albumu “…And Hell Will Follow Me” su alt-rock stvar “As Black As My Heart” jako ‘pozitivne’ poruke – o ničem tako crnom kao što je njegovo srce, ali ponajviše najjača stvar albuma – da, jako mračna i jako negativna (“My life has fallen apart so many times I lost count / So many people — now they are all lost / One thing is guaranteed you always die alone“), ali zbilja dobra – “Die Alone“.
Sal je ovdje umirao, čupao se s narkomanskog vlaka, pokapao bližnje, plakao, tugovao i ljutio se. Ovim projektom i albumom zagrebao je po donekle davnoj prošlosti depresivne muzike i nikako nije pogodio neki originalni stil. Ali da je podsjetio na odlične trenutke s početka ’90-ih. – to svakako. I to na sasvim dobar način.
Dobro je osmislio cijeli koncept, dobro je to napisao i odsvirao, a samo nešto lošije (dosadnije) i otpjevao. Je li poruka “We Die Young” ili da svatko “Die Alone“, nije toliko ni bitno… Uživajte.