Alice In Chains: Nova doza ‘školskog’ grungea

Nakon što smo još uvijek pod dojmom njihovog izvrsnog nastupa na INmusic festivalu, pa makar su prošla gotovo dva mjeseca od toga, Alice In Chains dodatno su nas počastili izlaskom šestog studijskog albuma.

Ovo je treći album na kojemu su snage u vokalnoj izvedbi udružili Jerry Cantrell i William DuVall. Sniman je dijelom u kolijevci grungea, odnosno Seattleu, i to u Studiju X, u kojem je snimljen i njihov posljednji album s Layneom Staleyjem – self-titled album iz 1995.

Najnoviji studijski album nazvan “Rainier Fog” inspiriran je vulkanom Mount Rainier koji nadgleda Seattle. Surađivali su s producentom Nickom Raskulineczom, koji je zaslužan i za produkciju njihovog prošlog albuma “The Devil Put Dinosaurs Here“.

Naslovna pjesma albuma “Rainier Fog” govori o sceni u Seattleu koja je svijetu donijela neka od najjačih imena grungea, ali i glazbe općenito; od kojih su uz Alice In Chains najviše isticani Nirvana i Soundgarden. Alice In Chains su i prije izlaska ovoga albuma potvrdili svoje čvrsto betonirano mjesto među velikanima žestoke glazbe, a dok Soundgarden i Nirvana i dalje ostaju predivne uspomene, Alice In Chains radi na tome da stvara nove. S obzirom na to da je teško nadmašiti prva tri albuma, ipak bih im skinuo kapu jer se drže svog zvuka na novopečenim albumima te tako ne zasjenjuju stare klasike.

Imali smo priliku čuti već tri pjesme s albuma izdane kao singlove, od kojih je prva objavljena trećeg svibnja ove godine. “The One You Know” inspirirana je hitom “Fame” Davida Bowieja, a Jerry Cantrell tvrdi da ju je napisao nakon Bowiejeve smrti. Kao opener albuma, dobili smo žestoki, spori i groovy grunge klasik nalik devedesetima.

Prije izlaska albuma čuli smo i DuVallovu tvorevinu pod nazivom “So Far Under” i Cantrellovu i DuVallovu vokalnu suradnju u pjesmi “Never Fade“, koja je po mom mišljenju jedna od uhu najugodnijih kompozicija s albuma.

Zanimljiva kompozicija je i “Drone“, koja je dočarana kao bluesy skladba na kojoj gostuje bivši gitarist Queensrychea, Chris DeGarmo, na akustičnoj gitari, a poznat je i po suradnji s Mikeom Inezom i Seanom Kinneyem u kratkom projektu zvanom Spys4Darwin.

Pjesma “Red Giant” jedina se pokazala kao kombinacija nekog modernijeg zvuka i grungea iz ranih devedesetih, čime malo odstupa od ostatka albuma, ali svejedno ne nudi neki posebni užitak. Nakon dugog povratka u kraj dvadesetog stoljeća, album je zatvoren sporom ‘kobasicom’ od sedam minuta, “All I Am“, koja također ne nudi ništa više od toga.

Dvoglasje Cantrella i DuValla je i dalje najdivniji segment ‘nove postave’ ovog benda, ali nakon dva takva albuma čini se da nas više ne može ponovo zadiviti i postane predvidljivim. Alice In Chains ponudili su nam ono što su nam nudili i na prethodna dva albuma: sjećanje na dane kada je Layne trošio svoje glasnice na gotovo identične instrumentalne izvedbe. Iako je kod mnogih fanova nostalgija za Layneom i dalje prisutna, svakako bih spomenuo da je DuVall i dalje njegova dostojna zamjena.

Ovaj album definitivno bih preporučio starijim fanovima kao nastavak franšize s novim protagonistom, ali i s napomenom da je originalna trilogija uvijek nenadmašiva.