Alex, dođi mi opet u pomoć!!!

Miles Kane našao se na istoj valnoj duljini s Alexom Turnerom iz Arctic Monkeysa i to mu je uvelike pomoglo u karijeri, posebno pri izdavanju prvog solo albuma “Colour of the Trap“.

Kada pogledamo gdje je i što je sve svirao 25-godišnji Miles, mogli bismo se zapitati kako mu je sve to uspjelo u tako kratko vrijeme. Odgovor bi mogao ležati u tome što mu niti s jednim projektom nije uspjelo ono što je uspjelo mnogim drugim otočkim klincima koji su preko noći od lokalnih balavaca došli do svjetske slave.

Još kao tinejdžer karijeru je započeo u vrlo dobrom bendu The Little Flames koji jednostavno nije imao sreće jer su potpisali za glupog diskografa koji ih je previše kreativno uništavao. Korak dalje bili su The Rascals, jedan (da se lijepo izrazim) prosječan otočki indie rock bend s ne prevelikim uspjesima, pa ne čudi i njihovo brzo gašenje.

U vrijeme The Rascalsa, Alex i Miles napravili su side-project The Last Shadow Puppets koji je oduševio mnoge. Uz taj uspjeh, izostao je uspjeh albuma “Rascalize” Milesovog matičnog benda, pa je rekao ‘Ćao, odoh tražiti slavu na nekom drugom putu’. A taj ‘drugi put’ su naravno bile solo vode uz nekoliko gostovanja kod Alexa i Arctic Monkeysa što je uvijek jako dobra reklama. I tako smo dobili “Colour of the Trap”.

Postoji tisuću načina za uspjeh, a prosječan čovjek uvijek fula onaj pravi, neki kažu ‘nada uvijek umire zadnja’, drugi kažu ‘ako ne igraš, ne možeš dobiti’, treći ‘trebaš imati sreće’, četvrti govore ‘treniraj, treniraj, treniraj’, peti su složili poslovicu da je sve u ‘redu, radu i disciplini’. Sve pomalo je Miles složio na svom prvijencu, a je li uspio, vrijeme će pokazati.

Miles je ispucao već nekoliko načina i nije uspio osim uz pomoć obožavanog Alexa, pa je zaključio da je najbolje još više trenirati i uz malo sreće, rada i discipline uspjet će ponoviti dobitnu igru svojeg najboljeg projekta. Naravno, to je The Last Shadow Puppets.

Najlakši opis albuma “Colour of the Trap” jest da je to gotovo bez ikakvog odstupanja nastavak The Last Shadow Puppetsa. Nijanse su vidljive, ali tako je to i kod bendova od albuma do albuma, a najbitnija razlika između “The Age of the Understatement” i “Colour of the Trap” jest (ponovno ga moram ponovo spomenuti) Alex Turner.

Mora se priznati da “Colour of the Trap” uopće nije loš album, već dapače, vrlo dobar album prekrasnih melodija obogaćenih retro pop štihom, ali sve zvuči malo reprizno i kopirajuće samog sebe. Dok su se drugi projekti podosta zvukovno razlikovali, solo Miles uzeo je ono čime je najviše uspio, rani Scott walkerovski pop.

Dosadašnji singlovi “Come Closer“, “Rearrange” i “Inhaler” najbolje su pjesme albuma, nakon njih dolazi nekoliko vrlo zanimljivih brojeva, ali nažalost “Colour of the Trap” ima i nekoliko promašaja poput “Telepathy” koja zvuči kao mekana verzija The Raveonettesa.

Zbog nekoliko manje uspješnih brojeva dinamika albuma pred kraj izdanja pada, pa je možda najbolje rješenje bilo da se ne forsira format od 12 pjesama, već jedan klasičniji od deset jer bi tada fokus bio mnogo izraženiji, a time i sam album mnogo bolji.

Po tko zna koji put, za kraj moram ponovno spomenuti Alexa Turnera koji je uvelike pomogao u izradi ovog albuma, pa solo album Milesa Kanea i nije pravi solo album, već nastavak The Last Shadow Puppetsa s nešto manjim konačnim uspjehom.

Bilo kako bilo, Miles je podosta izgubljen bez Alexa, a Alex bezbrižno može bez Milesa, pa ćemo vidjeti koliko će ova bezuvjetna ljubav trajati, ali kako mi se čini, Miles je samo još jedan od onih koji žele biti na vrhu, a nema toliko talenta da bude najbolji. Sreća i trening tu neće previše pomoći, ali zasad je sve vrlo solidno što dokazuje ovaj album.