Album za pustiti mozak na pašu

Prva stvar koja vam upada u oči kada u ruke primite “Devils” je nadasve gay izgled kompletnog benda koji je isfuran do granica koje slabiji želudac ne može podnijeti.

‘Eyelineri’, izvježban pogled u prazno, pomno složene frizurice, loš outfit i strateški obrijane bubnjarove prsne dlake stvari su zbog kojih se Ville Valo može učiniti kao sinonim za muškost. Nadam se samo da za taj kvazi-neopankerski kič još i ne plaćaju stilista.

No, na stranu s vizualnim neukusom, “Devils” je četvrti uradak ove finske petorke koja se okupila početkom ’90-ih. Svoju glazbu sami opisuju kao glam rock začinjen hororom (whatever!), a proslavili su se 1999., kada izdaju “Wasting The Dawn” za Roadrunner Records.

Od tada, pa do danas, The 69 Eyes su normalna pojava na top ljestvicama i dio nezaobilasnog inventara u fonoteci svakog gotičara. Ta se sveprisutnost ovog benda može objasniti činjenicom da su im svi albumi veoma slični (da ne kažem identični), a s izbjegavanjem bilo kakvih glazbenih eksperimenata osigurali su sebi stalnu publiku.

Makar, sumnjam da će ikada postići takav planetarni uspjeh kao njihovi sunarodnjaci iz HIM-a, na čiji zvuk Eyesi neodoljivo podsjećaju.

“Devils” je simpatičan albumčić, ali moram reći da užasno brzo dosadi (kao i većina glazbe pop-goth žanra). Sve pjesmice su pomalo tugaljive, s lako pamtljivim refrenima, ne pretjerano umnim instrumentalnim ostvarenjima i još manje umnim lyricsima.

Riječ ‘baby’ se iz nekog meni nepoznatog razloga ponavlja manje-više u svim pjesmama po nekoliko puta, a rime su do te mjere isforsirane da neki tekstovi nemaju apsolutno nikakvog smisla.

Uglavnom, sumanjam da će album zadovoljiti zahtjevniju publiku, ali veoma je upitno da je njoj i namijenjen. Do toga me zaključka upravo dovodi činjenica da je naglasak benda na vizualnom imitiranju isfrustrirano-neshvaćenih adolescenata kojega je zahvaljujući MTV-u prigrlio maltene svaki prosječni tinejdžer današnjice.

Od pjesama su mi se, uvjetno rečeno, svidjele ujedno naslovna i uvodna stvar “Devils” kojoj već sada mogu predvidjeti blistavu budućnost na MTV-u i sličnim programima sa zabavno-glazbenim sadržajem, “Sister Of Charity” i “Christina Death“.

“Devils” jednostavno ima toliko zarazni i lako pamtljivi refren da sam ga znala napamet već nakon prvog slušanja, a muzika je malčice žešća nego na ostatku albuma (nemojte samo očekivati blastbeatove ili tako nešto, jer ćete se gadno razočarati!).

“Sister Of Charity” je po mojoj procjeni najbolja i najkvalitetnija stvar na albumu, spora, depresivna i s odličnim back vokalima. Zapravo, zahvaljujući toj pjesmi, odlučila sam “Devilsu” pokloniti trojku, jer me stvarno oduševila, i ako zbog ničeg drugog, poslušajte novi uradak The 69 Eyesa zbog te mračne balade.

“Christina Death” ima zapravo skroz blesavi sadržaj (priča o, ne biste vjerovali, djevojci Christini Death koja je cool, puši cigarete u krevetu i mrzi Božić), ali mi se iz nekog neobjašnjivog razloga dopada.

Ukratko, “Devils” nije album koji će promijeniti povijest glazbe, ali sasvim fino paše kao pozadinska muzikica uz koju možete pjevušiti.