Album za progresivce svih povijesnih razdoblja

Ono što je u progresivnom metalu Dream Theater, to je u progresivnom rocku The Flower Kings. Gotovo u pravilu, svake kalendarske godine oba benda objavljuju poneko ostvarenje, a razmaci između studijskih nisu im nikad duži od dvije godine. Tako se kod oba benda javlja isti ‘problem’.

Taman kad čovjek pomisli kako mu počinju ići na živce i da će svakako preskočiti njihov sljedeći album jer postaju dosadni i naporni s toliko izdanja u kratkim vremenskim periodima, u trenutku izlaska novih izdanja takav stav doživljava naglu promjenu. Jer, svaki puta osmisle nešto drukčije, posebnije, malo se nadopune i tako primoraju fanove da ostanu uz njih.

Da ne gnjavim s onim što je sve The Flower Kings objavio u protekle dvije godine, predlažem da još jednom pročitate recenziju best of albuma “The Road Back Home“, a mi se ‘bacamo’ na “The Sum of no Evil“. Koji se, da to odmah kažemo, nije trebao tako zvati.

Prvi ‘draft’ za njegov naziv bio je “Love”, no nakon što je izašao album The Beatlesa istog imena, lider TFK, Roine Stolt, inače veliki obožavatelj ‘liverpulskih čupavaca’, odlučio je promijeniti ga u ovaj koji je sada. Ta stvar oko imena nikako nije presudna, no spominjemo je onako usput.

A nikako usputno nije spominjanje strukturalno muzičkog izgleda ovog albuma, koji bi se mogao opisati kao progresivni rock s elementima fusiona, jazza, psihodelije, neoprogresive, hard i classic rocka, popa i heavya. Nešto kao kombinacija The Beatlesa, Yesa, Gentle Gianta, King Crimsona, Marilliona i The Flower Kingsa iz vremena “Flower Powera” i “Space Revolvera”.

Definitivno, ovom su albumu, čast ostalim elementima, pokretačka snaga gitare. Snažne su, jako ‘nabrijane’, s vrlo prodornim riffovima i beskonačnom količinom melodičnim solodionicama, brojnim kao nikada do sada. Također, one se ne izražavaju samo u heavy formi, već i u ambijentalnoj, jazz, te prog i classic rockerskoj. I to je jedna od bitnijih razlika od ranijih albuma.

Jazzerskom utjecaju uvelike pridonosi solidan angažman saksofona, a Tomasove klavijature također puno šaraju. I to između psihodelije, hard rocka, neoprogresive i orkestralija.

Pjevanje je oduvijek bilo jedna od udarnih snaga ovog benda, pa je tako i na ovom albumu ono vrlo utjecajno. Bilo da se radi o, većim dijelom osjećajnijim, staloženijim izražavanjima, ili pak oštrijim, odrješitijim izvedbama, koje utjelovljuju Roine i drugi gitarista Hasse Fröberg.

Zanimljivost ovog albuma je da sadrži šest pjesama, ali trajanja čak 75 minuta. Četiri su razmaka od 12 do 24 minute, a nešto su kraće balada “Trading My Soul” i instrumental “Flight 999 (Brimstone Air)“.

U skladu s kompleksnošću izražavanja ovog benda su preostale četiri pjesme, koje u svojih puno ambijentalno atmosferskih minuta trajanja nudi stalne ritmičke izmjene i promjene raspoloženja, što se često očituje kroz smanjivanje, odnosno pojačavanje vokalno-instrumentalnog izražavanja.

Vjerojatno štovatelje ovog benda i takve vrste muzike nije potrebno posebno nagovarati, a ostalima, kojim će prilikom pogleda na dužinu trajanja pjesama, unaprijed odustati, nudim i preporučam da čuju 24-minutnu kompoziciju “Love Is the Only Answer“. Ona je ogledni primjerak ovog albuma, a nakon što nju čuju, mnoge će zasigurno zainteresirati kako zvuče ostale.

Sve one, iako naizgled kaotične, ‘razbarušene’ i razbacane, odišu harmonijom i velikom smislenošću. Kao i kompletan dosadašnji opus The Flower Kingsa, koji me i ovoga puta nije iznenadio dobrim albumom. Vjerujem da neće niti ostale ljubitelje progresivnog rocka i psihodelije.