Album za opterećivanje, ali i za opuštanje

Svakoj osobi koja ima imalo znanja o muzici i poštovanja prema toj vrsti umjetnosti, već i samo izgovaranje imena ‘Keith Emerson‘ trebala bi biti velika čast i zadovoljstvo. Zaista ne bih želio da to netko shvati kao nametanje osobnih razmišljanja, no nekako u tom i takvom smislu ga ja i doživljavam.

Bez ikakve dvojbe, Keith je jedan od najvećih progresivnih (pa i šire) muzičara i kompozitora, i jedan od onih koji iz ‘svog’ instrumenta zna i može izvući sve što je moguće.

Prisjetimo se samo njegovog impozantnog udjela u jednom od najvećih britanskih, pa i šire, bendova, Emerson, Lake & Palmer, ranije i u The Nice, a da ne govorimo i o njegovim filmskim ‘afinitetima’, gdje se također dosta istaknuo kao kompozitor za neka djela te umjetnosti, kao što su “Inferno” ili “Nighthawk”.

Stoga se njegov novi album očekivao s velikim nestrpljenjem, s obzirom da već više od desetljeća nije ponudio ništa novo, a i činjenica da je za suradnika odabrao poznatog američkog rock gitaristu Marca Bonillu, dodatno je zagolicala maštu njegovih ljubitelja rocka.

‘Kamo li će nas sada odvesti ovaj ljubitelj motora i pilot?’, pitali su se mnogi njegovi obožavatelji. I zaista, što nam je to ovaj majstor sada pripremio? Prije svega, jedan zanimljiv autorski album, koji možemo tematski podijeliti na dva dijela.

Prvi otpada na petnaest trackova konceptualnog karaktera, baziranih na staroj engleskoj duhovnoj priči “The House of Ocean Born Mary”, autorice Marion Lowdnes, dok drugi otpada na preostale četiri, koje nisu na takav način povezane, a razlikuju se ponešto, ne previše i u muzičkom djelu.

Najgrublje, konceptualni dio kombinacija je progresivnog rocka i klasike, dok je preostali dio pjesama klasičniji progresivni rock, čak bih rekao u nekim dijelovima blizak i hard rocku, s gitarama koje na momente ‘razmišljaju’ i dosta heavy.

Izuzmemo li pjesmu “Malambo” (iz “Estancio Suite”), argentinskog kompozitora klasične muzike (baleta) Alberta Evarista Ginastere, koju je Keith rearanžirao, pa tako i ona ima progresivne rock karakteristike.

Jednake takve, progresivne rock, u kojima se miksa klasični, s onim modernim dizajnom, prevladavajuće su karakteristike konceptualnog dijela albuma, koji je dosta miran i većim dijelom instrumentalan.

Isto tako, osim progresivnog rocka, pjesme su jako nabijene s elementima klasične muzike, pa i malo rastegnute u barokno i renesansno doba. Mada, ne može se negirati niti pokoji utjecaj popa, bluesa, jazza ili soula, s time da bih rekao da je psihodelični ugođaj ipak izražen u nešto manjem obliku nego se to (možda) očekuje od ovakvih albuma.

Tako album započinje s tri kraća instrumentala, u kojima dominantnu ulogu imaju klasične prog rock klavijature, synth dijelovi, zatim crkveno/barokni i klasični aranžmani, pa progresivno tehniciranje, i sve to ‘upakirano’ u izuzetno duboku, mračnu atmosferu, za koju su itekako zaslužne bas sekcije.

Prve naznake gostovanja Marc Bonille, koji se potvrdio i kao vrlo dobar pjevač, osjećaju se u akustičnim počecima četvrtog naslova “Miles Away Pt 1“, također kraće pjesme, s razigranijim pianom i osjećajnim, laganim pjevanjem.

A još jača nazočnost gitara je u narednoj, rockeriziranoj, pogotovo u početnom, bubnjarskom dijelu, “Miles Away Pt 2“, stvari s dosta melodija, bržeg ritma, te nanovo lijepog pjevanja.

Među tih petnaest pjesama prevladavaju kraći instrumentali, i oni su, iako u pravilu sporijeg ili srednjeg ritma, vrlo dinamično komponirani, sa stalnim, smišljenim izmjenama instrumentalnih partija, koje svojim individualnim utjecajima unose i međustilske ‘razdore’, poput, recimo, “Crusaders Cross“, naslov s klasičnim, jazz i progresivnim klavijaturama i pianom, te gitarističkim, skoro pa, hard rock solažama.

Dominacija progresivnog sounda klavijatura očituje se u svim pjesmama, a neke od njih dodatno, barem u ‘tipkastom’ dijelu, doslovce ukrašavaju vrlo maštoviti piano ‘umetci’, te već spomenuti orguljaški dijelovi.

Vjerojatno najbolja pjesma, meni, prvog dijela je prelijepa melodična progressive rock balada “A Place To Hide“, s krasnim, osjećajnim pjevanjem, te bogato ‘nakinđurenom’ muzičkom kulisom, iz koje se posebno izdvajaju sekvence s pianom i Hammondom.

Koji je jedna od značajnijih karakteristika glasnog, srednjebrzog grandioznog “Finalea“, obogaćenog i neoprogresivom, bržim ritmovima, žešćim gitarama s puno solaža, te završnim, grandioznim ‘klasičnim’ završetkom.

Kako smo ga nazvali, drugi dio, osim gore spomenute pjesme, uglavnom je očekivane progressive rock forme, pa je tako “The Art Of Falling Down” fina, neopterećujuća srednje ritmična, a “Gametime“, baš takva, nešto ‘raštrkanija’ i razigranija prog’n’roll bluesy soul pjesma s više piana i solo gitara, te klavijaturističkog ‘košmara’, ali i epic/phantasy ugođaja.

Lagano, kako i započinje, uz “The Parting“, još jednu progressive rock baladu s ubrzanjem prema kraju, tako i završava ovaj album. Kojeg je, kao i mnoga, ili gotovo sva djela Keitha Emersona, vrlo teško, pa čak i nemoguće temeljito ‘secirati’. Iako, temeljitost je jedna od glavnih njegovih karakteristika oduvijek bila, i zaista ju je bolje doživjeti nego opisivati.

Zato njegovim fanovima preporučam ovaj album, jer, osim što će uživati u pravim muzičkim majstorijama, ovo je, bez obzira na ‘zamršenost’, ipak relativno lagan album, koji bi u datim momentima čak i mogao biti opuštajući.