Album za ljubitelje sevalinki

Slušajući CD koji je snimila Amira kroz glavu su mi prolazile različite slike što ih pamtim o mojim putovanjima po Bosni i Hercegovini. Sjetio sam se kako ljudi tamo cijene i najmanje sitnice, te kako je tamo, nažalost, i dalje velik broj ljudi koji nemaju najosnovnije životne potrepštine. No, nemojte misliti da sam razmišljao samo o ružnim stvarima. Razmišljao sam i o tome koliko je BiH lijepa zemlja, sa svojim brdima, rijekama i dolinama i kako su ljudi tamo zapravo sretni jer shvaćaju da žive na posebnom dijelu Zemlje, dijelu gdje se miješaju 3 naroda, na mjestu gdje narodni običaji još nisu odbačeni i gdje se ljudi još sjećaju imena svojih susjeda i njihovih mačaka.

Dobro, možda u velikom dijelu zemlje i nije ovako kako sam ja napisao, ali tamo gdje sam ja bio – tamo sam doživio upravo to. Također, tamo postoji veliki ponos na narodnu glazbu i to ne na folk (iako ga itekako ima), već na pravu narodnu glazbu tj. sedalinke i sve ostalo. Ovaj CD nam donosi upravo to – donosi nam ponos bosanskog naroda, sav njegov prkos, snagu, predstavlja nam kršne i radišne ljude i njihove male ženice i sve što ih u životu gura dalje. Donosi nam glazbu Amire koja nas, na vrlo emotivan način, vodi u putovanje kroz kulturu BiH i stvara nam ugođaje i slike iz svakodnevnog života koji je upravo takav; živ i radostan ili uspavan i tužan, ali uvijek – ponosan.

Album otvara pjesma “U djul bašći” koja prikazuje svu čaroliju svoje glazbe, i u kojoj koristi isključivo tradicijske instrumente poput harmonike, klavira (tj. najvjerovatnije klavijatura), defa i bubnja. Kompozicija se ne sumljivo bazira na tradicijskoj glazbi tako da je vrlo emotivna i jednostavna, točnije, čitava glazba se bazira na harmonici koji polako prati def i klavijature, dok bubanj sramežljivo prati i popunjava skladbu svojim mirnim sviranjem. No, prava čarolija dolazi iz Amirinog glasa, koji ima sasvim dovoljno sposobnosti da je zamislim kako se lagano njiše dok pjeva svoju skladbu. Sama pjesma obrađuje vječnu temu ostavljene žene, no o čemu još govori ostavljam na vama da otkrijete.

“Kraj potoka bistre vode” nas vodi u istraživanje tradicijske glazbe i to na najbolji mogući način tako da bi se usudio ovu pjesmu nazvati čak i najboljom na albumu. Na početku pjesme, svi instrumenti u potpunosti prate Amirin glas, koji uostalom i dominira nad svim ostalim instrumentima tako da su oni dosta ‘povučeni’ što se tiče sviranja i tu su da stvore onu dubinu pjesme Amirine glazbe koja je tako potrebna. Skladba je zapravo vrlo jednostavna, nema previše tehniciranja niti poigravanja s glazbom no to nije niti potrebno. Skladba se kao i sve ostale na albumu vodi srcem, a ne željom za slavom tako da je ovdje takvo prepucavanje u potpunosti izostalo.

“Mita, bekrija” je pjesma u kojoj ima malo više perkusija nego što sam primjetio na ostatku albuma, no ovdje one služe da bi dali određeni stupanj dramatičnosti samoj skladbi. U centru svega se ponovo nalazi Amira, koja i dalje dominira svojim vokalom pjevajući ovu ljubavnu skladbu. Pjesma u sredini malo oživi i tako nas uz ritam bubnjeva i harmonike vodi kroz prekrasnu elegiju o ljubavi u kojoj se miješaju ponos i tuga na najbolji način na koji je to moguće. “Mujo djogu po mejdanu voda” je još jedna pjesma koja je prepuna perkusija. Nemojte sada zamišljati čitavu bubanj liniju prepunu tehniciranja, jer je glazba koju radi Amira izrazito mirna, koja je uz i emocije njen glavni segment, a ne bubanj. Pjesma je dosta živa, ali na jedan toliko emotivan način da sve što možete učiniti dok slušate ovu pjesmu je da se lagano njišete sa strane na stranu.

Najživlja pjesma na albumu svakako je “Da sam ptica“. Odmah na početku, bend otvara pjesmu dosta snažno i brzo, točnije gitarist i basist dok harmonika i Amira ostaju u onom istom uspavanom tonu koji je dominirao na većini albuma. Ovo, po meni, i nije baš najbolje uklopljeno tako da imam osjećaj da i nije baš sve toliko skladno kako se na prvi trenutak čini. Točnije, čini mi se kao da Amira nakon što otpočne stih na određenim mjestima počinje gubiti ritam i da njen glas jednostavno dinamikom ne prati brzi ritam pjesme tako da bi mi je puno draže bilo da je u ovu skladbu ipak ubacila malo više vokalnog poigravanja nego što je zastupala na ostatku albuma.

“Sinoć meni prodje ašiklija” počinje u vrlo zaigranom tonalitetu, tj. veselom igrom na harmonici kojoj se ubrzo pridružuje Amirin vokal i koji nastavlja u istoj maniri koju je zastupao na cijelom albumu što znači da u trenutku kad je Amira počela pjevati instrumenti se smiruju, no čim se izgubi Amirin glas harmonika se vraća svom zaigranom tonu. Takva se igra nastavlja do kraja pjesme, što nas dovodi i do kraja albuma.

Amira snimila album kojeg neće baš slušati velik broj ljudi, jer nisu baš svi ljubitelji sevdalinki i slične tradicijske glazbe u Bosni i mnogi tu glazbu povezuju s folkom kojeg gledamo na televiziji ili čujemo iz jurećeg auta nekog ‘frajera’ koji pići cestom kao munja. No, to naravno ne poriče ono najvažnije što se ima reći o ovom albumu, a to da je stvarno emotivan i impresivan. Nažalost, kako je album odmicao, tako sam se ja pomalo osjećao uljuškanim u Amirin glas, no želio sam čuti i nešto malo više od toga, želio sam čuti malo brže melodije, i moram priznati, bio sam pomalo sit tog smirenog glasa. Želio sam živosti i dobio sam je u vidu pjesme “Da sam ptica”, no to mi nažalost nije bilo dovoljno.

Nemojte me krivo shvatiti, ukoliko poslušate album vidjeti ćete da je snažan i emotivan, no da je više od toga, tj. da pruža neku potencijalni slušateljski izazov koji pružaju drugi etno glazbenici koji na svojoj glazbi rade i u instrumentalnom i vokalnom smislu, to ipak nećete dobiti od ovog albuma. Od albuma “Rosa” dobit ćete dušu, dobit ćete srce i to je dovoljno meni.