Album ‘milenijskog Sinatre’ za kućanice

Prije preslušavanja ovog albuma, nisam previše znao o samom autoru Michaelu Bubléu, osim da pjeva ‘moderne evergreene’, te da ga svi zovu novim Frankom Sinatrom. S takvim premisama sam krenuo u preslušavanje albuma, nadajući se da će me ovaj album oduševiti jer ipak je Sinatra (bio) legenda, pa da je sam Bublé upola dobar već je ‘na konju’.

Već prvim tonovima daje se naslutiti da se je Bublé opasno zahaklao za orkestralne big bandove, jazz, swing i sve ostalo što je pratilo velikane poput, već spomenutog, Franka Sinatre, Dean Martina i ostatka njihove ‘bande’ od prije 50-tak godina. Bogate orkestracije popraćene su solidnim pjevanjem, ali sve usporedbe padaju u vodu jer ipak Bublé nema onu karizmu koju su imali njegovi idoli.

U posljednje vrijeme, opće je poznato da su (američke) kućanice jedne od najboljih potrošačkih grupa za kupovinu CD-a, a baš takvi izvođači, kao što je Bublé, zbog toga imaju milijunske prodaje svojih albuma. Gotovo sa sigurnošću mogu ustvrditi da će i ovaj “Call Me Irresponsible” dostići brojku milijun u jako skoroj budućnosti jer je dečko simpatičan, nema pretjeranih skandala oko sebe i solidno pjeva, pa bi ga mnoge majke željele za zeta.

Realno gledajući, ovo je samo još jedan sasvim običan povratak u prošlost u kojoj Bublé ne bi isplivao na površinu. Preradama standarda poput “Me And Mrs. Jones”, “Always On My Mind” i “Meglio Stasera”, upotpunjenih s nešto ‘mlađim’ Claptonom i Cohenom uz par autorskih stvari, nije uspio postići onu dozu šarma i emotivnosti koje se očekivalo od njega. Mnoge pjesme debelo kaskaju za svojim originalima, jer uz modernu pop produkciju su izgubile na protočnosti i melodioznosti.

Uvodnih nekoliko pjesama “The Best Is Yet To Come“, “It Had Better Be Tonight (Meglio Stasera)” i “Me And Mrs. Jones” su najbolji dio materijala jer su puni energije i žara kakvim su i zabavljali Bubléovi idoli. Već na Cohenovoj “I’m Your Man” se osjeća veliki pad, a ni nove autorske pjesme, koje su taktički postavljene u sredini albuma, ne polučuju pravi odnos između ‘starog’ i ‘novog’.

Ipak, još je i sve to bilo probavljivo, ali kad sam čuo “Wonderful Tonight” (koju u originalu pjeva Eric Clapton) shvatio sam da je Bublé ipak samo drugorazredni zabavljač. Jednu od najljepših ljubavnih balada ikad, unakazio je do granice neslušljivosti zbog čega sam u prvom preslušavanju stao sa slušanjem albuma. Nakon što sam ‘došao k sebi’, preslušao sam ostatak da mogu složiti recenziju.

Ostatak je predvođen solidnom “Everything” koja je potpuno nova, vesela swingerska “I’ve Got The World On A String“, a u red najgorih spada vrlo dosadna i mlaka izvedba pjesme “Always On My Mind” koju je najviše ispromovirao Elvis Presley. Ona barem nije toliko zahtjevna, te se je mogla otpjevati mnogo sigurnije i življe, a ne kao uz samrtničku postelju.

Što reći na kraju? Album je slabašan, Bublé nije toliko zabavan da bi mogao popraviti slabije pjesme, aranžani su previše ispolirani, sve zvuči kao isfuravanje starih fora, ali opet će ispuniti očekivanja samog Bubléa i njegovih izdavača. Zašto? Pa jednostavno… Testirao sam ga s tetom, da dokažem ovu teoriju s kućanicama, i njoj se svidio što znači da su pogodili s ciljanom grupom potrošača.

Što se ostalih tiče, radije bih preporučio sličan Williamsov album od prije par godina jer se on mnogo bolje snalazi u ulozi showman-a za velike mase. Možda baš taj Robbie Williamsov stil najviše fali Bubléu jer pjesme (u originalima) su bili hitovi, a u njegovim izvedbama nikako to neće postati.

Ako želite pokloniti mami dar za rođendan (ili neku sličnu priliku), album “Call Me Irresponsible” je pravi izbor, ali za svaku drugu priliki ipak nije… Previše je ‘običan’…