Album koji ‘terorizira’ svojom pojavom

Već sam, čini mi se, napomenuo kako je Century Media počela u zadnje vrijeme, sada i nešto malo duže, okupljati vrlo čudne bendove, koji u najvećem postotku dolaze s američkog kontinenta. Ta je tradicija nastavljena i u slučaju ovog kalifornijskog benda, kojemu je “The Cleansing” primjerni album.

I od svih tih silnih bendova, ovo je apsolutno nešto najgore što sam čuo. Pravi muzički teror. Stvarno. Ako je točna informacija od prije par godina da su neki zarobljenici ‘mučeni’ puštanjem pjesama od Metallice, onda mogu biti sretni jer su, u odnosu na ovo ovdje, prošli kao da im je netko dao da čuvaju najmirniju od svih beba, koja se budi samo kada mora jesti i nikada ne plače.

Jer da su, ne daj Bože, morali slušati ovo, tek bi onda čuli što je prava strava i užas. Ekstremno brutalna, preagresivna, neoriginalna, neinteligentna, isprazna, očajna, svađalačka, bijesna, muzika je ovih momaka.

U sveopćem nekontroliranom metežu očito je ovdje najvažnije da bude što glasnije, da ima čim više svega i svačega i da se čim manje toga razumije.

Kako drukčije tumačiti rijetko čujni nesklad totalno atonalnih i potproduciranih gitara, kojima jako puno pomažu nedorečeni i nejasni bubnjevi, koji malo bi, a malo ne bi ‘blastbeatali’, malo bi, a malo ne bi bili šuplji, malo bi, a malo ne bi… Što tek reći za katastrofalne dualističke vokalne izvedbe, u kojima dominiraju kričavo/vrišteći nad dubokim, želučano grlenim, koji se u kompletu trude da izgledaju što ‘zvjerskije’.

U tome, na svu sreću, baš i ne uspijevaju jer, naspram njih, rika koju ispuštaju životinje puno je prihvatljivija i pravi melem za uši. Ovaj bi se užas, ako bi se baš morao, mogao najkraće opisati kao death core, obzirom da je u instrumentalnoj podlozi ipak najbliži death metalu, pa zatim hard coreu, dok ga vokalne izvedbe vuku prema grind coreu, a jednim dijelom (vokalnim) i prema blacku.

Kad ovako nešto slušam, jednostavno se priupitam kuda je to krenuo metal i što se to sve od njega pokušava napraviti. No isto me tako raduje činjenica da takvi bendovi tek tinjaju i ugase se u dosta kratkom roku, ne uspjevši zapaliti vatru niti najmanjeg opsega.

Nije zato nimalo čudno što se sve više mladih ljudi, koji prijeđi krizne tinejdžerske godine ipak okreću bendovima s originalniijim soundom, bez obzira na subžanr iz kojega dolaze.

Zato, ako nekoga stvarno želite terorizirati metalom, poklonite mu ovaj album za rođendan. Meni, molim vas nemojte, ja ga imam i dosta sam se napatio. Nadam se ipak da nema nikog koga toliko ne volite da ga počastite ovim albumom. Zato preporučam kompromisnije rješenje – izbjegavate ga u najširem mogućem kilometarskom luku.