Album koji ne razara dušu

Debitantski album londonskog trija Soul Destroyer jedna je zabavna i simpatična polueksperimentalna muzička pričica, koja bi svojim uglavnom veselijim i plesnijim ritmovima mogla pronaći put do određene populacije slušateljstva. Iako joj naslovi pjesama na nešto tako previše i ne asociraju.

Čini mi se tako da je najbliže onoj koja podržava The Prodigy, čije mi se ime onako podsvjesno nametnulo prilikom preslušavanja “Facelessa“. Istina, nisu ova dva benda baš preslična, ali da u kombinaciji popa, punka, rocka, heavya, punka, brita, industriala, gothica imaju barem nešto zajedničko, to je dosta izvjesno.

Sve je to uobličeno izuzetno snažnim utjecajima elektronike, koja je nazočna u svakoj pjesmi i to u vrlo opsežnim, najviše moguće dozvoljenim omjerima. Baš ona daju (skoro pa ispravni) dojam da se radi o dosta neprirodnom materijalu, s obzirom da se puno programira, semplira, sintetizira, umjetno bubnja i radi još štošta drugo što se može izvući iz moderne tehnologije.

No iako nadređeni, elektronski utjecaji nisu tako snažni da ‘zatru’ vrlo utjecajne gitare, pogotovo one u riffovskim izražavanjima, koje znaju skrenuti malo i na prljavije staze. Također, pjevno je ovo dobar materijal, jer vokali su dosta melodični, poskočni, tečni i uvjerljivi. I to ne samo u refrenskim, nego u cjelokupnim izražavanjima.

Baš ta dance kombinacija svega i svačega, s naglaskom na heavy rock riffove i solaže, odlika je najvećeg dijela pjesama, a ja ću izdvojiti nekoliko zanimljvijih; “Sleeping with Ghosts“, “A Corpse and an Alibi“, “Sun Going Down“, “Happiness” i “Freak Like Me“, u kojoj me uvodni riff ponukao na razmišljanje o AC/DC.

Da se ne bi činilo kako je sve jednolično, ističem i dvije klasičnije, brz pop pjesme bez rockerskih utjecaja, “Jackshit” i “I Am Sadness“, ali i nekoliko totalno nezanimljivih, kao što su, recimo, “Die Tonight” i “Touch“.

Dakle, kao i svaki drugi, i ovaj album ima svojih dobrih i lošijih strana. S time da boljih, pozitivnijih ipak ima u nešto malo većem opsegu.