Album koji bi mogao ispuniti Elephantove želje

Nažalost, kod nas je reggae glazba i jamajkanska glazba uopće vrlo podcijenjena i većina ljudi nije čula za nikog od novijih jamajkanskih ili karipskih glazbenika već se znanje o toj inače vrlo zanimljivoj i osebujnoj glazbi temelji na poznavanju nek nekolicine glazbenika poput Boba Marleyja i u novije vrijeme Sean Paula. Zahvaljujući distributeru Kingstonu, pokušat ćemo vas upoznati s ovom glazbom i približiti vam je koliko je to god moguće.

Prvo izdanje koje obrađujemo je novi album Elephant Mana na kojem nam ovaj izvanredni umjetnik pokazuje da karipska glazba nije mrtva i da nam ona itekako ima što za reći uprkos uvriježenom mišljenju da je umrla.

Elephant Man (aka Energy God), pravog imena O’Neil Bryan rođen je u Kingstonu, Jamaica 1974.g. Pošto je imao prilično velike uši kao dijete, dobio je nadimak Dumbo Elephant (slobodni prijevod-slonić Dumbo). Upoznao se s dancehall glazbom u lokalnom klubu Seaview u kojem su tada rezidenti bili poznati Shabba Ranks i Bounty Killer, a pošto studio King Jammyja nije bio daleko, Elephant je imao priliku gledati kako nastaje dancehall iz prve ruke. Dok je pjevao s par prijatelja ispred King Jammyjevog studija čuo ga je Bounty Killer i predložio mu da osnuje bend s prijateljima.

Bend se prvobitno zvao Seaview Family, ali nakon Bounty Killerovog hita “Big Guns Scare Dem” mjenjaju ime u Scare Dem Crew i izdali su samo jedan album (“Scare Them Crypt”), ali su nastupili na velikom broju festivala što je dalo priliku Elephant Manu da napravi ime od sebe i da stekne iskustvo u live nastupima kao i u studiju. “Dancehall Night” na lokalnom reggae Sunfest festivalu je bio vrhunac njihovih live nastupa kad se Elephant Man popeo na reflektore i pjevao visoko iznad glava oduševljene publike. Ostatak benda je počeo osjećati da Elephant Man nije timski igrač, te da više voli eksponirati sebe, a ne bend što je rezultiralo Elephantovim odlaskom iz benda s povrijeđenim ponosom s obzirom da ništa od toga nije bilo istina.

Pošto je bio sam, mogao je početi koristiti hip-hop ritmove koje je volio i tako je nastao njegov prvi solo album “Coming 4 You” kojeg je izdao Greensleeves 2000.g. Njegov slijedeći album “Log On” je sadržavao i istoimenu pjesmu koja je postala veliki hit pošto se odnosila na napad na WTC 2001.g. i koja je pokupila veliku prašinu u medijima. Nakon toga je slijedio duet s njegovim omiljenim rapperom Busta Rhymesom koji je ustvari remix Lil Jonove pjesme “Get Low” i nakon tog komercijalnog uspjeha mladog DJ-a angažira Mariah Carey za pomoć na njenom “Charmbracelet” albumu. Nakon sve ove pompe konačno ga primječuju major-labeli i Atlantic Records te zajedno s njegovim matičnim VP Records labelom izdaje njegov prvi major-label album “Good 2 Go” na kojem se pojavljuje i pjesma “Pon Di River, Pon Di Bank” koja je osvojila radio valove širom svijeta i nominaciju za MTV Music Awards ove godine.

“Good 2 Go” je album koji je jednako inspiriran dancehall glazbom kao i hip-hopom. Album je lijepo posložena fuzija gore navedenih ritmova na kojem se jasno očituje Elephantova želja da postane slijedeća jamajkanska mega-zvijezda i zauzme svoje mjesto pored Sean Paula i konačno dobije kredibilitet koji zaslužuje. Produkciju albuma potpisuju Elephant Man, Rupert Blake i Christopher Chin. Posebnu pozornost trebamo pridodati Christopher Chinu koji je član glasovite producentske obitelji koja se bavi produkcijom već više od 35 godina i koja je vlasnik važne reggae etikete VP Records, tako da je samo prisutnost ovog čovjeka kao jednog od producenta albuma dovoljna da vam zagarantira vrhunsku produkciju.

Što se tiče samog albuma, želio bih izdvojiti par pjesama sa albuma koje zaslužuju posebnu pozornost, a to su već navedena “Pon Di River, Pon Di Bank” kao i “Signal De Plane“, “Jamaica” i “Bad Man“, iako je glupo izdvojiti par stvari s obzirom na kvalitetu albuma. Jedina zamjerka na albumu je broj pjesama (20) jer smatram da je mogao napraviti manje pjesama i produžiti neke pjesme i tako dobiti na dužini albuma umjesto raditi toliko pjesama, ali to je u stvari sporedno. Inače album odiše svježinom i kvalitetom koja je potrebna svjetskoj glazbenoj sceni tako da smatram da će i kod nas imati veliki broj pristaša, pogotovo kod hip-hopera koji su željni promjene, ali i kod ljudi koji se žele upoznati s reggae glazbom današnjice.

Na albumu se nalazi i par gostiju poput Jimmy Coziera (“So Fine”), član Wu Tang Clana Killah Priesta (“Who We Are”), Bone Crushera, Lil Jona, Kipricha (svo troje gostuju na pjesmi “Jook Gal (Wine,Wine)”), Big Triggera i Sashe. Ukoliko poznajete neke od ovih gostiju, shvaćate koliko vam ovaj album ima za ponuditi.

Dakle ukoliko vas je zaintegriralo ovo što ste pročitali, ‘otrčite’ u Radićevu ulicu, u Zagrebu u CD shop Kingston i nabavite si svoj primjerak.