Album kakav je malo tko očekivao…

S prvim albumom “Alright, Still“, objavljenim 2006., Lily Allen bila je blistavo britansko pop otkriće. Njeni hitovi, posebice “Smile”, vrtili su se na radijskim postajama, u klubovima, autima, osvajali glazbene ljestvice i fanove diljem svijeta, a njoj priskrbili titulu londonske ne-sladunjave pop-princeze, oštrih riječi i bez dlake na jeziku.

Bez obzira na kvalitetu debitantskog albuma, danonoćnim tulumarenjem i turbulentnim načinom života Lily je ubrzo glazbene stranice časopisa zamijenila žutilom tabloida i postala omiljena meta paparazza.

O njenoj glazbi pričalo se sve manje, a zli jezici ubrzo su predvidjeli propalu karijeru još jedne posrnule mlade zvijezde. No priča o Lily Allen nije imala takav završetak. Zapravo, priča o Lily Allen daleko je od svog završetka.

Kišoviti London zamjenila je kalifornijskim suncem i u Los Angelesu, u suradnji s producentom Gregom Kurstinom (The Bird and the Bee) snimila svoj drugi studijski album.

“It’s Not Me, It’s You” donosi 12 bisera, koji nisu savršeni no svejedno blistaju posebnim sjajem – bez obzira je li riječ o uvodnom “Everyone’s At It“, gdje otvoreno progovara o konzumiranju kokaina i raznih anti-depresiva te kritizira svu naizgled savršenu duštvenu okolinu koja je okružuje; ili o najavnom singlu “The Fear“, koji donosi ironičan osvrt na iskvarena moralna načela u svijetu slavnih i poznatih; ili pak “Who’d Have Known“, laganijoj i vjerojatno najiskrenijoj pjesmi na albumu, gdje progovara o onome o čemu svaka djevojka voli govoriti – zaljubljenosti.

Naravno, bez obzira na zrelije i iskrenije tekstove, Lily Allen ipak nije izgubila dio onoga što je čini prepoznatljivom i netipičnom pop-autoricom – ironija, cinizam i oštra lirika također su našli mjesto na albumu, što se očituje u zabavnom pop-country pjesmuljku “Not Fair“, nastavlja u zvukom harmonike ukrašenoj “Never Gonna Happen“, a vrhunac zasigurno dobiva u “Fuck You“, neizravno namijenjenoj ni manje ni više nego George W. Bushu.

Suradnja sa samo jednim producentom dovela je do značajnog iskoraka u zvuku – iskušan recept prpošnog ska-pop žanra zamijenjen je kombinacijom dance-popa, u što su umiješani elementi elektronike, rocka, pa čak i već spomenutog countrya. Kurstin je melodije pjesama učinio neodoljivo zaraznim i magičnim.

Ako se činilo da će “Alright, Still” biti kratkog vijeka, “It’s Not Me, It’s You” napravljen je da traje. Njime je Lily Allen zacementirala svoj status na glazbenoj sceni, no pitanje je samo kojim putem će dalje nastaviti. Nije do nas, već do Lily…