Jeff Loomis
Zero Order Phase
Datum izdanja: 27.08.2008.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon što je njegov dugogodišnji kolega iz Nevermorea (prije i iz Sanctuarya), pjevač Warrel Dane, objavio solo debi “Praises to the War Machine“, to isto napravio je i gitarist Jeff Loomis.
Osim u stilskom dijelu, bitna je razlika između ta dva albuma i ta što je Loomisov “Zero Order Phase” u potpunosti instrumentalan.
Dakle, svih je deset pjesama isključivo odsvirano, no ima nekoliko sa zamjetnim potencijalom, u koje bi se bez prevelikih rekonstrukcija moglo ubaciti vokale. To mi se čini i jednom od većih razlika između ovog i tipičnih, instrumentalnih albuma prvenstveno nabijenih gitarama. Naravno, to ne znači da ovdje nema takvih pjesama, štoviše, one čak i očekivano prevladavaju, no nisu jedino i isključivo pravilo.
U osnovi bi ovaj album mogli opisati kao kombinaciju pjesama instrumentalne forme, s onima koje imaju pripremljen teren za ‘ulazak’ vokala. Stilski pak bi ga trebali, da ne kažem morali, doživjeti kao progresivni thrash metal s jasnim obrisima power metala, te elementima jazza, fusiona i psihodeličnog rocka.
Gitarističke izvedbe očekivano su mu najjača karakteristika, a najbolje su složena riffovska izražavanja, koja bi bez problema mogla biti korištena za thrash, pa i heavy metal albume.
U solo dijelovima također nema ograničenja, pa se oni kreću između Satrianevskih, Friedmanovih, Malmsteenovih i Rondatovih. Dakle, i njih bismo mogli višestruko koristiti, a što je najvažnije, dobro bi se uklopili unutar više metalnih subžanrova.
Iskreno, dosta mi je na živce išlo (i ide) preglasno nabijanje u bubnjeve, pogotovo duplo pedaliranje, koje mi se uopće nije učinilo prikladnim, i tu stavljam prigovor. Ne i na izraženo mračniju atmosferu i depresivniji ugođaj, koji se najviše nazire u zadnjoj trećini albuma.
“Shouting Fire at A Funeral” ponajbolja je, heavy thrash power metal stvar, jedna od onih na koju bi se moglo vezati pjevanje, a sljedeće dvije, “Opulent Maelstrom” i “Jato Unit” (solo pomoć Ron Jarzombek (Watchtower, Spastic Ink)) one su u kojima je bubnjanje prejako i preglasno. Toliko da sam skoro zaboravio kako su standardno dobre gitare.
Dosta akustike, laganog i brzog sola, Maidenovskog ritmičkog sounda i elemenata fusiona ima “Azure Haze“, dok je “Cashmere Shiv” heavy thrash pjesma s dodatkom jazz ritmova i minimalističkim orijentalnim dodirima, a u njoj je svirao jazz muzičar Michael Manring pa otud i taj zamjetniji i jasniji jazz ‘feeling’.
Melankoličnije su, atmosferskije i mračnije dvije najsporije pjesme, “Sacristy“, s tugaljivim pianom i laganim solom, kasnije i dosta gnjevnim, te završna akustična laganica, totalno depresivna “Departure“. Što ne čudi, ipak ona donosi rastanak s albumom koji bi trebao teško pasti.
Kako gotovo da i nema pjesama koje previše sliče jedna drugoj, tako u svakom slučaju treba izdvojiti i, možda i najzanimljiviju, “Miles of Machines“, koja započinje pomalo ‘klasičnim’ soundom, nastavlja se žestokim, ali srednje brzim gitarama, a u svojem središnjem dijelu sadrži vrlo zanimljiv, brzi polkasto gitaristički ritam. I ona, kao uostalom i sve ostale, kao jednu od glavnih odlika, sadrži pravilne i skladne ritmičke izmjene, koje održavaju i zadržavaju stalnu napetost.
Zanimljivo je da je album producirao Neil Kernon (Judas Priest, Kansas, Queen), bivši Nevermoreov producent, tako da je veza između ovog materijala i Jeffovog matičnog benda dodatno produbljena. I, da ne zabiravimo, solo na “Rage Against Disaster” odsvirao je Pat O’ Brien iz Cannibal Corpsea. A kada smo kod matičnog benda, treba se nadati da niti Jeff, a niti Warrel nisu ‘ispucali’ sve ideje i ‘isušili’ oazu kreativnosti.
Odnosno da su dobar dio ostavili za novi album Nevermorea, na kojeg se, ipak, malo predugo čeka. No, da tome i nije tako da se naslutiti iz razloga što niti jedan od dva spomenuta albuma nema previše dodirnih točaka s Nevermoreom, pa je za očekivati da su na njima obojica potrošili ono što imaju ‘sa strane’, a najbolje ostavili ipak za ‘glavni’ bend.
Ipak recimo na kraju, da ne ispadne previše priče o Nevermoreu, a premalo o ovom albumu, makar je, mislim, dosta rečeno, odnosno finalizirajmo ovu analizu sada već jasnom konstatacijom kako je “Zero Order Phase” sasvim dobar album, koji bi mogao biti prihvatljiv i ljubiteljima gitarističke muzike, ali i onima koji vole nešto kompleksnija izražavanja.
Naravno, pod uvjetom da niti jedni ne traže nužno i isključivo da ono što je odsvirano, mora biti i otpjevano.