Album i za gitariste i za pjevače

    1514

    Jeff Loomis

    Zero Order Phase

    Datum izdanja: 27.08.2008.

    Izdavač: Century Media / Dallas Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Shouting Fire at a Funeral
    2. Opulent Maelstrom
    3. Jato Unit
    4. Azure Haze
    5. Cashmere Shiv
    6. Race Against Disaster
    7. Sacristy
    8. Devil Theory
    9. Miles of Machines
    10. Departure

    Nakon što je njegov dugogodišnji kolega iz Nevermorea (prije i iz Sanctuarya), pjevač Warrel Dane, objavio solo debi “Praises to the War Machine“, to isto napravio je i gitarist Jeff Loomis.

    Osim u stilskom dijelu, bitna je razlika između ta dva albuma i ta što je Loomisov “Zero Order Phase” u potpunosti instrumentalan.

    Dakle, svih je deset pjesama isključivo odsvirano, no ima nekoliko sa zamjetnim potencijalom, u koje bi se bez prevelikih rekonstrukcija moglo ubaciti vokale. To mi se čini i jednom od većih razlika između ovog i tipičnih, instrumentalnih albuma prvenstveno nabijenih gitarama. Naravno, to ne znači da ovdje nema takvih pjesama, štoviše, one čak i očekivano prevladavaju, no nisu jedino i isključivo pravilo.

    U osnovi bi ovaj album mogli opisati kao kombinaciju pjesama instrumentalne forme, s onima koje imaju pripremljen teren za ‘ulazak’ vokala. Stilski pak bi ga trebali, da ne kažem morali, doživjeti kao progresivni thrash metal s jasnim obrisima power metala, te elementima jazza, fusiona i psihodeličnog rocka.

    Muziku podržava

    Gitarističke izvedbe očekivano su mu najjača karakteristika, a najbolje su složena riffovska izražavanja, koja bi bez problema mogla biti korištena za thrash, pa i heavy metal albume.

    U solo dijelovima također nema ograničenja, pa se oni kreću između Satrianevskih, Friedmanovih, Malmsteenovih i Rondatovih. Dakle, i njih bismo mogli višestruko koristiti, a što je najvažnije, dobro bi se uklopili unutar više metalnih subžanrova.

    Iskreno, dosta mi je na živce išlo (i ide) preglasno nabijanje u bubnjeve, pogotovo duplo pedaliranje, koje mi se uopće nije učinilo prikladnim, i tu stavljam prigovor. Ne i na izraženo mračniju atmosferu i depresivniji ugođaj, koji se najviše nazire u zadnjoj trećini albuma.

    Shouting Fire at A Funeral” ponajbolja je, heavy thrash power metal stvar, jedna od onih na koju bi se moglo vezati pjevanje, a sljedeće dvije, “Opulent Maelstrom” i “Jato Unit” (solo pomoć Ron Jarzombek (Watchtower, Spastic Ink)) one su u kojima je bubnjanje prejako i preglasno. Toliko da sam skoro zaboravio kako su standardno dobre gitare.

    Dosta akustike, laganog i brzog sola, Maidenovskog ritmičkog sounda i elemenata fusiona ima “Azure Haze“, dok je “Cashmere Shiv” heavy thrash pjesma s dodatkom jazz ritmova i minimalističkim orijentalnim dodirima, a u njoj je svirao jazz muzičar Michael Manring pa otud i taj zamjetniji i jasniji jazz ‘feeling’.

    Melankoličnije su, atmosferskije i mračnije dvije najsporije pjesme, “Sacristy“, s tugaljivim pianom i laganim solom, kasnije i dosta gnjevnim, te završna akustična laganica, totalno depresivna “Departure“. Što ne čudi, ipak ona donosi rastanak s albumom koji bi trebao teško pasti.

    Kako gotovo da i nema pjesama koje previše sliče jedna drugoj, tako u svakom slučaju treba izdvojiti i, možda i najzanimljiviju, “Miles of Machines“, koja započinje pomalo ‘klasičnim’ soundom, nastavlja se žestokim, ali srednje brzim gitarama, a u svojem središnjem dijelu sadrži vrlo zanimljiv, brzi polkasto gitaristički ritam. I ona, kao uostalom i sve ostale, kao jednu od glavnih odlika, sadrži pravilne i skladne ritmičke izmjene, koje održavaju i zadržavaju stalnu napetost.

    Zanimljivo je da je album producirao Neil Kernon (Judas Priest, Kansas, Queen), bivši Nevermoreov producent, tako da je veza između ovog materijala i Jeffovog matičnog benda dodatno produbljena. I, da ne zabiravimo, solo na “Rage Against Disaster” odsvirao je Pat O’ Brien iz Cannibal Corpsea. A kada smo kod matičnog benda, treba se nadati da niti Jeff, a niti Warrel nisu ‘ispucali’ sve ideje i ‘isušili’ oazu kreativnosti.

    Odnosno da su dobar dio ostavili za novi album Nevermorea, na kojeg se, ipak, malo predugo čeka. No, da tome i nije tako da se naslutiti iz razloga što niti jedan od dva spomenuta albuma nema previše dodirnih točaka s Nevermoreom, pa je za očekivati da su na njima obojica potrošili ono što imaju ‘sa strane’, a najbolje ostavili ipak za ‘glavni’ bend.

    Ipak recimo na kraju, da ne ispadne previše priče o Nevermoreu, a premalo o ovom albumu, makar je, mislim, dosta rečeno, odnosno finalizirajmo ovu analizu sada već jasnom konstatacijom kako je “Zero Order Phase” sasvim dobar album, koji bi mogao biti prihvatljiv i ljubiteljima gitarističke muzike, ali i onima koji vole nešto kompleksnija izražavanja.

    Naravno, pod uvjetom da niti jedni ne traže nužno i isključivo da ono što je odsvirano, mora biti i otpjevano.

    Muziku podržava